“Gospodin Burton, možete li mi objasniti zašto bi netko rođen u sunčanoj Kaliforniji uopće poželio živjeti u Londonu, i ne manje bitno – kako je uopće došao na ideju punih 50 godina stvarati tako fantastične, ali i mračne svjetove, umjesto da se, recimo, ugleda na Kena i svoj život doslovce pretvori u plažu?” Evo, ta dva pitanja bi bez problema mogla postaviti Barbie Timu Burtonu, samo da plastična lutka nauči konačno pričati, tim više jer oboje imaju u isto vrijeme velike paralelne izložbe u londonskom Muzeju dizajna. U redu, Barbie je već pravi starosjedioc, jer njena izložba je otvorena ljeti, a mračni susjed se tek nedavno doselio, i teško bismo mogli reći da je vrlo čudan i nepopularan. Naime, izložba Tima Burtona, koja je otvorena 25. listopada već je skoro rasprodana, jer ulaznice je kupilo 32.000 mračnih duša kojima je očito dosta 50 nijansi ružičaste i pretjeranog optimizma. U čemu je dakle tajna njegove popularnosti? Predstavlja li svijet Tima Burtona drugu stranu medalje ili kako bi filozofi rekli – dokaz da svijet i dalje uglavnom percipiramo po dualističkim načelima? I ne manje bitno, što ta velika ljubav prema estetici tame i kaosu govori o nama?
Frankensteinovo prokletstvo
Priznajemo, previše je to pitanja čak i za samog Burtona, koji je i sam na vlastitoj koži počeo osjećati jezu od vlastitih fiktivnih likova koje je stvorio. Nešto kao da je i sam sebe začarao nekom magičnom kletvom, jer sve ono od čega je godinama bježao, sada ga je snašlo u 66. godini života. “Cijeli život sam pokušao ne postati pojam, a sve što sam želio je da budem samo čovjek”, izjavio je Tim Burton, No, uzalud mu trud svirači, jer i lingvisti već odavno raspravljaju koja je razlika između naziva kao što su burtonovski, burtonesque ili ono što je danas trending na TikToku – burtoncore. I stoga mu nije previše toga preostalo nego da se malo pravi normalan pa nabaci svoje crno odijelo, sjajne crne čizmice i samo detalj uvrnutih crno-bijelih sokni te dođe na otvorenje vlastite londonske izložbe. Naime, ova izložba je zapravo već deset godina na putovanju oko svijeta – od Japana do Italije, a londonski muzej je posljednja stanica kojom svijet želi proslaviti 50 godina besramnog uživanja u tako opojnom, mračnom i uvrnutom, sorry Tim, ali moramo – burtonovskom svijetu.
Prljavo rublje na zidovima muzeja
“Osjećaj je kao da hodate kroz čudnu i vrlo lijepu kuću strave, a što zapravo volim”, izjavio je Tim Burton netom prije otvaranja izložbe. No što kada su tu i oni adolescentski radovi, a koji zapravo nikada nisu bili mišljeni da ikada budu izloženi, izjavio je autor. “E, to je već onaj neugodan osjećaj kao da gledate vlastito prljavo rublje na zidovima.” Stoga i ne čudi da je i sam Burton brže-bolje zbrisao od eksponata, jer je shvatio da ih ne može predugo gledati bez da ga preplave razni, čudni osjećaji. No, nije li to i glavni razlog zašto ih je počeo stvarati i naposljetku, zašto ga i mi obožavamo. Znate onaj osjećaj da ste malo stranac u ovom svijetu, govorio je godinama redatelj kada su ga pitali da malo pojasni što je umjetnik želio reći.
Kada čudovišta imaju dušu, a ljudi?
Izložba započinje Burtonovim najranijim radovima – crtežima tankih dječaka koji se pretvaraju u šarena čudovišta, što je očito bio izraz bunta prema odrastanju u dosadnom predgrađu, Jer dok bi Burbank u Kaliforniji kolegici Barbie bio mjesto snova, sunčan i benigan i dušu dao da se malo začini pink detaljima u nekom dobrom make-overu, Burtonu je bio mjesto iz pakla. Kada su se druga djeca igrala loptom i vozila bicikle, on je radije bježao u svijet tame, šetao po grobljima, obilazio opskurne muzeje ili se naprosto davio u horor filmovima i znanstvenoj fantastici. Uostalom, i njegovi roditelji tvrde da je počeo gledati hororce i prije nego što je prohodao.
Tada je otkrio tajni svijet koji se krije u tzv. čudovištima. “Iako zvuči paradoksalno, no kada bismo malo bolje pogledali sve te zastrašujuće zvijeri u oči – od King Konga preko Frankensteina do Čudovišta iz crne lagune oni su zapravo imali neku vrstu skrivene osjećajnosti i emocija”, izjavio je Tim. “No ljudi su bili tu koji su me zastrašivali. Sva ta bezimena lica koja ne shvaćaju da postoje i oni drugi, drugačiji te koji nemaju ni najmanje empatije ako ispadne da vas ne mogu strpati u kakve ladice ili, još sigurnije, u kutiju s poklopcem.”
Čudaci i neprilagođeni
I doista, pogledamo li sve Burtonove likove – oni nisu tu kao u filmovima Stephena Kinga da bi nas prije svega zastrašili, zakucali za sjedala i podigli adrenalin, nego da bi nam otvorili oči za druge, neshvaćane, usamljene, drugačije. Nešto kao da je Burton doslovce shvatio svoju misiju da sve čudake ovog svijeta učiniti društveno prihvatljivima, a za uzvrat će osvojiti srce najljepše žene na svijetu (sorry, Monica Bellucci ali ponio nas narativ bajke). Da, njegov svijet je dosta mračan, ali pun raznolikosti, a u gotovo svim njegovim filmovima često se nalaze likovi koji su društveno izolirani ili marginalizirani, poput Edwarda Škarorukog ili Sweeney Todd, a svi nas oni podsjećaju na to kakav je osjećaj biti izoliran, boriti se za identitet, da često u onim stvarima koje nas obično plaše postoji i nešto lijepo te konačno, da je posve u redu biti malo drugačiji.
Ljubav i tama
Na primjer, ‘Povratak Batmana’ je na jednoj razini priča o superjunaku koji se bori protiv zlikovaca koji žele preuzeti grad, ali gledano iz perspektive odraslih, on postaje nevjerojatno odvažan prikaz tjelesnog horora i seksualne disfunkcije. A kada smo kod ljubav, tu Timu nema ravnoga, jer u srcu najveće zvijeri uvijek tinja neka romantična emocija tako da nećemo previše fulati ako kažemo da je jedan od najvećih kreativaca današnjice uspio na svoj način smiksati dvije glavne matrice – onu gotičku, ali i onu romantičarsku te da i u njegovim najmračnijim fantazijama ima i dosta tragova svjetla.
Neogotičko-romantičarski svijet
Naime, već neko vrijeme brojni filozofi, pisci, sociolozi postavljaju smjele teze, a koje zapravo podgrijavaju onu teoriju da se povijest vrti u krugu te da svako malo podgrijemo neku prošlu fazu. Na primjer, britanski filozof Alain de Botton tvrdi da, usprkos svim tehničkim inovacijama, u onom emotivnom svijetu i dalje recikliramo ideje velikih romantičara, a koji su više od svega voljeli miksati proturječne emocije kao što su strah i ljepota, mrak i svjetlo, a iznad svega su veličali neshvaćene emotivce. No s druge strane, još uvijek je živa i ona ideja Carlosa Ruiza Zafóna koji je tvrdio da mi zapravo danas živimo u svojevrsnom gotičkom dobu. Čitaj, da je naša vrijeme s tamnim srcem ponovno u fazi kada obožava sve ono noir, gotsko, barokno, natprirodno, a što samo objašnjava činjenicu zašto sve više filmova i knjiga istražuje mračnu stranu svijeta.
Mračna trijada Burtonovih strahova
Uostalom, malo tko nam može osporiti da živimo u izrazito nesigurnim vremenima, a koji bi se najkraće mogli opisati kao Covid 2.0. – ratovi, nesigurnost, gospodarska kriza, strahovi zbog narušene prirodne ravnoteže. A tu sada dolazimo i do posebne serije nelagodnih osjećaja, a koje Timu Burtonu danas ulijevaju najveći strah, a to su mračna trijada koju čine – internet, umjetna inteligencija i nedostatak misterije. “Jer danas film nije još ni izašao iz produkcije, a vi već doslovce znate sve o njemu – i koja je radnja i koliko je koštao i što vam želi reći”, izjavio je Tim. “A kada smo kod AI, možda ću zvučati anakrono i staromodno, ali u potpunosti razumijem strah primitivnih plemena da će vam netko ukrasti dušu”.
Zašto volimo mračne filmove i knjige?
I baš zato Barbie neće mirno spavati ovih dana, jer ma koliko nam ta utješna nijansa ružičaste ponekad trebala, morat će i sama priznati da se mi od krvi i mesa volimo spustiti i one nepoznate svjetove, kao što su snovi, podsvijest ili fikcija. Jer kako bismo drugačije dobili priliku da istražimo one univerzalne strahove, a koji su tako često povezani s bespomoćnošću, osjećajem zarobljenosti, prevarama, usamljenošću, ranjivosti, ili s tim da stvari nisu onakve kakvima se čine. Iako dobar dio zadovoljstva ove nadasve ugodne katarze leži u tome da smo cijelo vrijeme itekako svjesni da uvijek možemo ugasiti film i pokriti se dekicom preko glave, negdje ispod kože uvijek tinja i ona burtonovska dilema koja kaže da možda ta velika tajna i nije toliko povezana s užasima koji nam se prikazuju, već s onim što se skriva ispod površine, u srcu tame, duboko u šumi koja nas okružuje, a možda čak i u nama samima.