Može li siromašna djevojka s margine društva preko noći pronaći svog bogatog princa koji će joj, ako ne već promijeniti život u nešto nalik happy endu, a onda je barem povesti u neki viši društveni razred te omogućiti pristojan život? Priznajemo, pitanje je vrlo izlizano i čuli smo ga i previše puta tijekom života, od vremena kada su nam čitali bajke za laku noć pa do jučer kada smo pročitali da se neki bogataš oženio za prelijepu siromašnu prodavačicu. Pa ipak, zašto i dalje volimo vjerovati u ono što na kraju filma ‘Zgodna žena’ viče glumac Abdul Salaam Razzac. Da, to je ona scena koju ste možda zaboravili dok ste grcali u suzama jer su Vivian i Edward na kraju ipak završili zajedno. No ako malo vratite film unazad, možete vidjeti lika koji se na sav glas dere s protupožarnih ljestvi na zgradi kao da negdje nešto gori – „Dobro došli u Hollywood! Koji je vaš san? Svi dolaze ovdje; ovo je Hollywood, zemlja snova. Neki snovi postanu stvarnost, neki ne, ali nastavite sanjati – ovo je Hollywood. Uvijek je vrijeme za sanjati, pa nastavite sanjati.“
Zgodna žena bez happy enda
U redu, ne može se reći da je čovjek bio skroz nerealan, jer lijepo kaže da neki snovi MOŽDA postanu stvarnost, a neki NE, ali da je, eto, uvijek vrijeme za sanjanje. Osim kada to više nije, jer je možda došlo krajnje vrijeme za otrježnjenje. Tako barem misli sjajni američki redatelj, scenarist i producent Sean Baker, koji je za film ‘Anora’ ove godine u svibnju u Cannesu osvojio i Zlatnu palmu, a koji je u medijima često opisivan kao moderna varijanta ‘Pepeljuge’ i ‘Zgodne žene’ za 21. stoljeće. No možda bi bilo preciznije reći – koji je odlučio snimiti film, a koji će biti puno bliže originalnom scenariju za ‘Zgodnu ženu’. Naime, i nije neka tajna da je prva verzija jednog od najpopularnijih filmova svih vremena bilo vrlo realna i mračna, da su glavne likove trebali glumiti Al Pacino i Michelle Pfeiffer, da se film trebao zvati jednostavno ‘3000’ (toliko je naime dolara platio bogati biznismen zgodnoj prostitutki) te da na kraju nema happy enda, jer dvije prijateljice čekaju bus za Disneyland – frendica se veseli kako se potrošiti lovu, a Vivian samo prazno gleda pred sebe.
Zašto želimo vjerovati u bajke
No što kada su se na kraju svih peripetija na audiciji pojavili Richard Gere i Julia Roberts, koji su naprosto prštali od šarma i neke posebne optimistične energije, pa je ekipa iz Disneya, na čelu s redateljem i producenticom, na kraju pomislila da ovo dvoje baš i nije kao rođeno za nesretan kraj te da publika ipak više želi gledati bajke. No, 34 godine kasnije izgleda da je krajnje vrijeme da revidiramo neka stara vjerovanja, i ne manje bitno – provjerimo zašto i dalje, želimo vjerovati u laži i iluzije? No prije nego li dođe do otrježnjenja, potrebno je sjesti na užasno visok rollercoaster i otpustiti sve kočnice. Naime, baš tako započinje film ‘Anora’– kao svojevrsno pijanstvo koje se pretvara u beskrajnu zabavu i svojevrsni delirij, a prema kojem je film ‘Vuk s Wallstreeta’ pomalo čedno djelo, jer se riječ fuck upotrebljava ‘samo’ 569 puta ili 3.16 puta u minuti.
15.000 dolara za tjedan dana ekskluzivne veze
U dekadentnom striptiz-baru u Brookylinu vlada posebna vibra – erotska plesačica Anora se smiješi gostima, pije s njima, koketira, iako jako dobro zna da nije pametno ubacivati poljupce, a ni uplitati emocije. Sve što gosti mogu dobiti su malo iluzije odnosa, ljubičastih šljokica u njenoj dugoj kosi i koji lascivan ples u krilu uz frenetičan hip-hop i trap soundtrack. Međutim, već sama glazba daje naslutiti da nešto nije u redu – ispod energičnih ritmova kriju se turobni basovi, koji podsjećaju na mamurluk i depresiju što neizbježno dolaze nakon prekomjerne zabave. Naravno da klub privlači luzere svih vrsta, iako su neki od njih solventniji od drugih. A koliko to znači solventniji, mladi Ivan će najbolje dokazati Anori tako da će zajedno na kauču proguglati ime njegovog oca, jednog od najbogatijih oligarha na svijetu. No, već od prvog iskričavog razgovora u kojem se dvoje mladih u dvadesetima susreće, svima je jasno da je ovaj odnos možda mrvicu nešto više od transakcije i da ne bi bilo baš fer film nazvati ‘15.000’.
Dekadentni partyji i vjenčanje iz vedra pijanstva
Naime, to je količina novaca koju će raskalašeni kralj dekadentnih partyja ponuditi Anori da provede s njim 7 ludih i nezaboravnih dana i da bude njegova napaljena cura. A oni uključuju – razvratne partyje, drogu i hip hop, privatne sate erotskog plesa na tepihu, vrhunske lekcije iz seksa, pelješenja skupocjenih dućana, posjet Las Vegasu i ta-dam – vjenčanje iz vedra neba. Ili je bolje reći – nakon tone opijata. Uostalom, zašto ne? Između svih tih hladnih transakcija i žestokih opijata, između glavnih junaka se ipak osjeti neka luda kemija. Osim toga, Ivan želi na sav način izbjeći to da se vrati u svoju zemlju i zaposli u tatinoj firmi, a dijamantni prsten od 4 karata se čini kao pristojna cijena koju će platiti za Zelenu kartu, prije nego što sjednu u limuzinu za Disneyland gdje će provesti medeni mjesec i veselo zatrube kojem prodavaču snova na njujorškim ljestvama. Ako niste gledali film, oprez – sada ide spoiler!
Horor nakon idile
No u trenu kada Ivanovi roditelji saznaju za vjenčanje i pošalju tri gorile u New York da što prije razvrgnu brak kako znaju i umiju, svima je jasno da ovo nije ni ‘Zgodna žena’, a nije čak ni ona realnija verzija zvana ‘3000’, nego pravi horor, a koji ne bi bolje režirao ni Quentin Tarantino. Naime, Ani se iznenada ne mora suočiti samo s dva tjelohranitelja i jednim svećenikom, koji je fizički napadaju i vežu jer je trebaju držati pod kontrolom do poništenja braka, već mora shvatiti da Ivan nema previše interesa boriti se za ljubav – već jednostavno nestaje i bježi u noć. I što joj drugo preostaje nego boriti se svim snagama protiv moćnih divova, udarati, gristi, vikati na sav glas, baš kao Rocky, igrati na život ili smrt ne bi li sačuvala ono malo toga što je ostalo od sna o romantičnoj ljubavi, životu u luksuzu i onoga što zovemo ljudsko dostojanstvo.
S jedne strane, Ani je igračka i predmet za odbacivanje. No, ona je i razarač. Usmjerite je pravilno i srušit će i tu vražju vilu oligarha, pišu kritičari. Uostalom, ona zna što se od nje traži i izvodi svoju ulogu savršeno – do točke kada više ni sama nije sigurna što je stvarno, a što lažno.
Fantazmagorična noć
Iako se naravno scena noćne potrage za Ivanom po njujorškim klubovima odvija takvom frenetičnom brzinom punom adrenalina, da ne stignemo ni disati, zanimljivo je to, što usprkos svemu i mi počinjemo, skupa s Ani očekivati neko čudo. Pa čak i trenutku kulminacije, kada Anora zatiče svog muža u krilu svoje zaklete neprijateljice u klubu u kojem je nekoć radila, ona se i dalje bori za svoju ljubav, želi prebiti konkurenticu, dignuti cijeli klub u zrak, a oni naivniji gledatelji se u dubini svoje duše pitaju – neće li se, možda, taj balavi bogataš, jednom kada se otrijezni, ipak odlučiti za Ani i reći roditeljima da okrenu taj vražji avion koji ih vozi na hitno poništenje braka u drugom smjeru?
Anora postiže vrhunac u sceni striptiz-kluba – prostoru ekstaze, energije i stroge komercijalizacije. Sve je potrošnja, sve je roba, a američki san tu postaje samo puki privid koji se neprestano urušava.
A okretanje aviona u drugom pravcu?
No ma koliko mi nastavili sanjati i vjerovati u čudi, čini se da ih u ovom filmu nema ni za ispod nokta, a glavno otriježnjene slijedi tek pri kraju filma kada Ani na rubu stepenica privatnog aviona njegovih roditelja pita Ivana hoće li doista poništiti brak, a on je odgurne i kaže – “Naravno, pa jesi li glupa?” No kako stvari stoje, čini se da to pitanje nije uputio samo Ani. Uostalom, nije li možda baš u tome i sama veličina redatelja koji ne romantizira i ne prodaje nam laži, nego samo vrlo vješto dovodi gledatelja na krivi trag, e da bi ga potom suočio s vlastitom naivnošću.
Zašto vjerujemo u čuda?
No s druge strane, ima li nam uopće spasa? Jer kako je ustvrdio Malcolm Gladwell u svojoj knjizi ‘Kako razgovarati sa strancima’ – iako smo svjesni da je oko nas i poneki čovjek kojem baš i ne bismo trebali bezuvjetno vjerovati i otići na kavu bez guglanja, mi zapravo ne bismo funkcionirali, a niti evolucijski opstali, kada u većini slučajeva, ipak ne bismo pomalo slijepo vjerovali. E pa možda je na tom istom tragu negdje duboko u našim genima upisan i onaj bug zvan ‘Čarolija možda’, a koji nam i dalje ne dopušta da prestanemo vjerovati u čuda, ma što nam statistike i život uporno govorile, nego se očajno držimo za tih pišljivih par postotaka šanse.
Na kraju filma otrježnjenje je vrlo bolno i surovo, jer od sna o ljubavi i boljem životu nije ostalo gotovo ništa, a nastupila je okrutna zima. U zadnjim scenama filma, Ani smije ostati u vili bogataša još samo jednu noć, prije nego li spakira svoje stvari i vrati se u jeftino predgrađe i stan koji je dijelila s cimericom. Snijeg koji počinje padati kao da pročišćava zrak i prigušuje osjećaje koji su se prethodno podigli. Sanjarskim pogledom Ani gleda kroz prozor ledene vile, baš kao što je gledala Vivian u verziji scenarija ‘3000’, a ni bezbroj pahulja koje padaju s sivog neba ne mogu ispuniti prazninu koja vlada nakon što su se njeni snovi raspršili. Pa ipak, redatelj ne dopušta da film završi bez barem tračka nade, jer, zadnja scena filma udara emotivno poput najžešćeg udarca bejzbol palicom. No ovoga puta nije riječ o transakciji, već o emociji s kojom se likovi, otupjeli od sve te silne borbe za preživljavanjem i održavanjem mita o američkom snu, odjednom više ne znaju nositi.
