VELIKI BIJEG

“EAT THE RICH” KAO ŽANR: Čine li suze i jad pretjerano bogatstvo „probavljivijim“?

Kristina Stakor
14.12.2025.

Kako su nesretni bogataši postali hit malih i velikih ekrana?

Eskapizam

Kad je u ožujku 2020. krenuo prvi lockdown, te ostajanje kod kuće i gledanje TV-a nije bio luksuz ili lijenost već nešto što radimo kako bi ostali sigurni, spasili svijet ili što već, među hit showovima bio je i „Selling Sunsets“. Reality show nudio je potrebnu dozu eskapizma: velike vile sa staklenim plohama koje otvaraju pogled na brežuljke i ocean umjesto sumorna četiri zida s pukotinama. Louboutinke koje gaze po mramornim podovima u kućama gdje se kao najveći problemi čine tko je što rekao o čijem bivšem dečku na „Botox&Burgers“ partyju. Ima li bolji način za uspavljivanje?

Uz Kardashianke, Real Housewives i slične programe, moglo bi se reći da takvog eskapističkog „realnog“ sadržaja koji daje uvid u nerealne živote ultra bogatih ne nedostaje, kao ni potražnje za njim. No čini se da su u posljednje vrijeme lijepa odjeća i interijeri pali u drugi plan, a u fokus je došla drama. I to ne samo u reality žanru, već i u fikcionalnim serijama i filmovima.

Patnja

Među najgledanijima iz sezone u sezonu je „Nasljeđe“, serija o imućnoj medijskoj obitelji u kojoj borba za nasljedstvo nije elegantnija od barske tučnjave. Pravi kulturološki fenomen postala je i serija „Bijeli Lotus“ o bogatašima koje iz ponora osobnog jada ne izvlači ni odmor u najluksuznijim resortima. Sajam taštine u ovom je slučaju i studija narcističkog i drugih psiholoških poremećaja, a suze i problemi tih pripadnika 1% postaju komedija za ostalih 99%.

Samo prošle godine mogli smo pogledati i tri hit filma sa sličnom premisom: „Trokut tuge“, „The Menu“ i „Nož u leđa: Glass Onion“.

U prvom se na luksuznom krstarenju preispituju društvene norme i privilegiji na poprilično direktan, ali duhovit način. A drugi je mješavina crnohumorne komedije i horora, koja se sprda s kultom rafiniranih gastronomskih iskustava i prestižom restorana s Michelinovim zvjezdicama, te naravno, višom kastom koja si to može priuštiti. U trećem skupina bogatih prijatelja biva suočena s vlastitim pokvarenim moralnim kompasom i izdajom.

Osveta

Ono što većina tih filmova i serija ima zajedničko za početak je mjesto radnje: izolirani otok, jahta ili kruzer, privatni resort koji se iz luksuznih utočišta redovito pretvore u krvavo mjesto zločina.  

Kod „Nasljeđa“ borba se uglavnom događa između pripadnika najuže obitelji, te Toma i Grega, supruga i „siromašnijeg“ rođaka koji žele pripadati privilegiranom krugu. U „Bijelom Lotusu“, „Trokutu tuge“ i „The Menu“ borba je određenija klasom – posluga protiv klijenata.

S popularnošću koja obara rekorde gledanosti, „Eat the Rich“ sadržaj postaje žanr za sebe. Ono što takvi programi nude ide puno dalje od pukog eskapizma, divljenja raskošnim interijerima i dizajnerskim komadima. Daje uvid u svijet nedodirljivih, ali u kojem i oni koji bi u njemu trebali uživati bivaju nesretni. Zašto toliko uživamo u fikcionalnoj patnji bogatih?

„I bogati plaču“, „novac ne može kupiti sreću“ i slične floskule postale su realizirana metafora žanra koji osim fantazije o takvom životu luksuza i eskapizma gledateljima nude i fantaziju o klasnoj borbi.

„Moramo vjerovati da moćni mogu patiti, da mogu biti poniženi, da pomisle da nema izlaza. Ako nema nade za nas, možemo se barem nadati da će biti beznađa i za one koji su nam uništili nadu“, citira Variety teologa Adama Kotskog.

Jedan od razloga popularnosti ove teme u posljednje vrijeme neki vide i u izumiranju srednje klase, te ekonomskoj nesigurnosti no smatraju da se radi samo o fazi.

„Teško je reći gdje ćemo ići nakon ove ‘eat the rich’ faze, jer to ovisi o tome što će se dogoditi. Ako ljudi žive dobro, ako ekonomija cvate, smatram da će biti manje kritike na račun bogatih“, rekao je Jonathan Kuntz, povjesničar filma na UCLA. A dok se nadamo (i radimo na) ekonomskom rastu, možete biti sigurni da ćemo budno pratiti i nedaće onih s više sreće.

Pročitaj više

Kako je iz kaosa rođeno remek-djelo ili kako je teksaški redatelj Richard Linklater odlučio oživjeti viziju svog uzora, francuskog filmaša Jean-Luca Godarda, koji je šezdesetih godina filmom Do posljednjeg daha razorio pravila klasičnog filma. Nostalgična razglednica, nalik retro-aplikacijama koje mogu oživjeti vaše stare idole, ili injekcija za buđenje te apel za više bunta i hrabrosti na filmu?

O čemu sanja Pinokio?

Nekoć davno, jedan poznati psiholog je zaključio da se većina motiva iz snova ponavlja te da je dobar dio ukorijenjen u kolektivnoj podsvijesti i bajkama. Jedne noći se probudimo kao opaki zmaj, druge smo Matovilka, a treće Trnoružica koja je promijenila spol. No tko kaže da i naši junaci iz djetinjstva ne nose maske i da ne bi muljali kod šrinka? Talentirani slikar Davor Dmitrović odlučio je na svojem posljednjem ciklusu radova ‘Priče za malu djecu’ malo bolje proučiti taj peti arhetip iz bajki, poznatiji i kao Persona. Naše pitanje glasi – želite li uistinu saznati kakvi su Snjeguljica, Zlatokosa i Pinokio kada skinu maske te što smo sve spremni napraviti zbog zlatnog jaja na oblacima? Čitajte na vlastitu odgovornost.

U vrijeme kada su društvene mreže prepune akademija, tutorijala i savjeta kako bi žene trebale prestati biti lovkinje i naprosto čekati da im frajer prvi pristupi, jer zna se – treba aktivirati njegov arhaičan instinkt i titrati njegovom egu, super je vijest da ćemo na Disney+ kanalu moći gledati film Rachel Lee Goldenberg o Whitney Wolfe Herd, ženi koja je javno progovorila o toksičnoj atmosferi u Tinderu gdje je bila suosnivačica i potom pokrenula Bumble, aplikaciju gdje žene čine prvi korak.

Osjećam se kao tehnologija

Za britanskog umjetnika Neila Harbissona svijet je bio dosadna i monokromatska paleta sivih tonova, no onda je odlučio uzeti tehnologiju u svoje ruke kako bi nadmašio svoj hendikep u percepciji boja i doslovno ‘postao boja’. Upoznajte prvog svjetskog kiborga-umjetnika.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.