Kada sam se ovog proljeća zatekla u Barceloni u memorijalnom centru velikog pjesnika iz razdoblja romantizma – Jacinta Verdaguera, a koji je među ostalim i jedan od autora čija su djela doživjela najviše glazbenih obrada, bila sam oduševljena idejom da se cijela soba doslovce obuče u pjesnikove ključne riječi. Netko dovitljiv je ubacio u sustav sve Verdaguerove pjesme, a program je analizirao pjesnikovu ostavštinu tako da je izbacio najčešće korištene riječi, one koje se pojavljuju srednjim intenzitetom i one koje ulete tu i tamo.
U isto vrijeme sličan projekt su napravili i sa svjetskom glazbom. Znanstvenici su uzeli preko 1000 pjesama koje su nastale u razdoblju od 1956. do 2000. godine, ne bi li saznali što se u međuvremenu promijenilo i kako glazba reflektira vrijeme u kojem živimo, ali isto tako naše unutarnje stanje. Pa ako bismo htjeli što kraće sažeti ovo istraživanje izgleda da je emo pokret pobijedio vedri pop jer su s godinama pjesme postajale sve turobnije, mračnije, intimnije. Uostalom, dovoljno je usporediti pjesmu grupe ABBA – i to ne onu koja pršti vatrometom zabavnih i euforičnih tonova nego recimo tužnu pjesmu iz doba prekida – The Winner Takes it All i recimo Billie Eilish ili Lanu Del Rey da nam sve bude jasno.
Što se dogodilo da nam se odjednom zacrnio glazbeni pogled na svijet? Je li takvoj nagloj promjeni leće razlog možda snobovski osjećaj prema umjetnosti, jer iz nekog razloga uvijek se malo bolje vrednuju crno-bijele fotografije i tužne pjesme od poskočica, iako je zapravo među filmašima uvriježeno mišljenje da je često lakše snimiti scenu koja će čovjeka rasplakati nego nasmijati. Ili smo možda od svih tih silnih mogućnosti koje nam je svijet nudio, a posebice podražaja, postali znatno umorniji, ali i senzibilniji?
Zanimljivo je da isti trend možemo zapaziti i u serijama koje su doslovce postale neka vrsta psiholoških romana, shvaćajući da publika želi sve dublje urone ispod kože glavnih junaka, ne bi li se mogla identificirati, osjetiti empatiju ili shvatiti da nije usamljena. Poniranje u nutrinu u 21. stoljeću ide tako duboko da doslovce dolazi do centra naše fragilnosti i same granice postojanja, kažu muzikolozi. Je li tome razlog naša znatiželja, želja da otkrijemo neke zanimljive i neistražene svjetove, pa makar bili turbo mračni ili nešto drugo, te ne manje bitno, kakav zaokret nam tek slijedi, otkrit ćemo tek ako dobro naćulimo uši i otvorimo srca.
