Kada je prije nekoliko mjeseci u hrvatskim kinima prikazan film „Hamnet“, moja prijateljica je izašla sva u suzama i rekla da ju je film snažno pogodio, tim više jer se i poslovno bavi ljudskim emocijama, ali i da ju čudi što nikada do sada nije čula kako je zapravo nastao „Hamlet“, a još manje o bračnom životu između Shakespearea i njegove žene Anne Hathaway. No kada sam joj spomenula da je riječ o fiktivnoj priči o nastanku čuvene tragedije, prijateljica je u šoku samo izustila – „Pa to nije u redu! Kako su to mogli napraviti Shakespearu?“
Naravno da nije pomogla informacija da je sve pisalo sitnim slovima. Iako smo svjesni koliko malo znamo o Shakespeareu, nevjerojatno je kako smo na trenutak zaboravili na sva upozorenja i povjerovali u priču kao da je 100 % istinita. Pitanje je bi li knjiga i film dosegli takvu popularnost da su se glavni likovi drugačije zvali. S druge strane, i sam Shakespeare bi vjerojatno potpisao tezu da je u ljubavi i umjetnosti gotovo sve dopušteno – kopirati, semplirati ili barem tvrditi da nas je nešto nadahnulo.
Je li u umjetnosti baš sve dozvoljeno?
No čini se da američka glumica Daryl Hannah nema toliko razumijevanja za umjetničku slobodu, osobito kada se koriste imena stvarnih osoba i pritom ih se iskrivljuje i manipulira, ne mareći za osjećaje, a još manje za činjenice, sve u ime napetosti radnje i gledanosti koja donosi zaradu. Stoga je početkom ožujka napisala kolumnu za New York Times kako bi obranila samu sebe, ali i otvorila raspravu o granicama umjetničke slobode.
„Jacqueline Onassis mi je jednom dala mudar savjet: rekla je da tabloidi, časopisi i novine često prodaju apsurdne laži, ali da one već sljedeći dan ne vrijede ništa više od podloge za ptičji kavez. U to sam vrijeme u tim riječima pronalazila veliku utjehu i olakšanje. No danas to više nije točno. U digitalnom dobu priče ne nestaju, jučerašnje vijesti ne završavaju zajedno s jutarnjim novinama, a laži na internetu žive zauvijek. Arhiviraju se, streamaju, režu u isječke, pretvaraju u memeove i neprestano ponovno pojavljuju. Dramatizirani prikaz može za milijune gledatelja postati konačna verzija života stvarne osobe“, piše Daryl Hannah.
Dajte vraga da istaknemo dobrotu anđela princip
Posebno ako je konstruiran izrazito negativno – kao plačljiv i samozaljubljen – kako bi se dodatno istaknuo anđeoski lik Carolyn Bessette koju tumači Sarah Pidgeon, a koja je prikazana kao talentirana, profesionalna, ali istodobno topla i duhovita. Iako je Daryl svjesna da pripovijedanje zahtijeva napetost, a time i uloge negativaca, ona ističe da živa osoba ne može biti tek narativno sredstvo.
Postoji i rodna dimenzija ovog načina razmišljanja. Popularna kultura dugo je uzdizala određene žene prikazujući druge kao suparnice, prepreke ili negativke. Nije li to školski primjer mizoginije — rušenje jedne žene kako bi se uzdigla druga, pita Daryl Hannah.
‘Nikada u životu nisam koristila kokain niti organizirala zabave uz kokain’
Lik „Daryl Hannah“ prikazan u seriji nije ni približno točan prikaz mog života, mog ponašanja niti mog odnosa s Johnom. Radnje i ponašanja koja mi se pripisuju nisu istinite. Nikada u životu nisam koristila kokain niti organizirala zabave uz kokain. Nikada nisam vršila pritisak na bilo koga da se oženi. Nikada nisam oskvrnula nijedno obiteljsko nasljeđe niti upadala u tuđu privatnu komemoraciju. Nikada nisam plasirala nijednu priču u medije. Nikada nisam uspoređivala smrt Jacqueline Onassis sa smrću psa. Za mene je zapanjujuće da se uopće moram braniti od jedne televizijske serije. To nisu kreativna uljepšavanja osobnosti. To su tvrdnje o ponašanju — i one su lažne.“
Kako su Hemingway i Miller okrutno opisivali svoje prijatelje i ljubavnice
Iako je kolumna glumice, filantropkinje i aktivistice glasno odjeknula, tim više jer se njezin rad temelji na suosjećanju, ona nije izuzetak. Otkad postoji pisana riječ, platno i ekrani, mnogi ljudi nisu bili zadovoljni time kako su prikazani. Koliko je radova bilo uništeno, koliko slikara kažnjeno, a koliko prijateljstava narušeno. Posebno kod Ernesta Hemingwaya i Henryja Millera, koji su nemilosrdno opisivali svoje prijatelje, poznanike i ljubavnike.
Henry Miller: ‘Moj je prikaz doista jako ružan’
Zanimljivo je kako Henry Miller odgovara prijatelju koji se žali da ga je ocrtao i prikazao u iskrivljenom svjetlu u svojim romanima. “Ne mislim da iz mene progovara domišljatost ako bez razmišljanja odgovorim da sam te time želio učiniti zanimljivim ličnošću… Moj je prikaz doista jako ružan. Spremno to priznajem. Tvoje smiješne strane, tvoj odbojni aspekt, sve je to preuveličani i prenaglašeno. Gotovo do karikature. June je to bolno pogodilo i rekla mi je ‘da više nećeš biti moj prijatelj ako vidiš što sam napisao… Pa, znaš da ti namjeravam prikazati sve što napišem, da mi je potreban tvoj savjet, tvoja kritika i tvoje vodstvo. Pored i povrh toga, i to je doista najvažnije – nikad mi nije palo na pamet da bi se mogao uvrijediti… čak i kad bi tih rekao da te smatram ovakvim ili onakvim.
No čini se da je ovaj pristup – baš sve je dopušteno, pogotovo ako se veže uz svetu umjetnost, posebno popularan u američkoj kulturi. A odgovor na sve kritike uvijek glasi – Prvi amandman i sloboda govora.
Leonardo Da Vinci kao ubojica i heteroseksualac
Radi napetosti radnje i straha da gledatelji neće izgubiti interes tijekom serija, scenaristi i producenti često posežu za kreativnim slobodama. Tako smo gledali seriju „Da Vinci“, u kojoj je genijalni renesansni majstor prikazan kao kvazi ubojica, a njegova seksualna orijentacija izbrisana. Nedavno smo se mogli uvjeriti i kroz kakve je sudske i javne polemike prolazio Orhan Pamuk kada je vidio da njegovi likovi iz romana „Muzej nevinosti“ doživljavaju neočekivane izmjene, pa čak i da glavna junakinja iznenada postaje trudna.
Umanjivanje uspjeha glavne junakinje serije ‘Damin gambit’
Gruzijska šahovska legenda Nona Gaprindashvili, 84, čiji je život poslužio kao inspiracija za seriju „Damin gambit“, tužila je 2021. Netflix za pet milijuna američkih dolara jer je prikazana netočno i seksistički. Netflix je, prema navodima, pogrešno tvrdio da nikada nije igrala protiv muškaraca. Zapravo je do 1968., kada se odvija scena, igrala protiv 59 muških igrača i pobijedila 28.
Bivša foto-urednica „Vanity Faira“ Rachel DeLoache Williams optužila je Netflix da ju je u seriji „Projekt Anna“ prikazao kao „pohlepnu, snobovsku, nelojalnu, kukavičku, manipulativnu i oportunističku“. 2022. godine podnijela je tužbu za klevetu protiv streaming servisa, a nagodba je postignuta na sudu.
Nova metoda Anne Wintour
S druge strane, Anna Wintour, dugogodišnja urednica magazina Vogue i jedna od najutjecajnijih osoba pop kulture, godinama je slijedila princip Jacqueline Onassis – „Never complain, never explain“, koji su slijedile i britanska kraljica Elizabeta te Kate Moss. Iako joj se vjerojatno ideja o filmu i knjizi „Vrag nosi Pradu“, koji je napisala njezina bivša asistentica, nije svidjela, godinama je šutjela i ignorirala veliki hit, ne želeći ništa komentirati. No ove godine, na dodjeli Oscara, Anna Wintour je napravila iskorak – pojavila se uz Anne Hathaway i, zanimljivo, obratila joj se kao Emily. Hoće li takav pristup postati novi način nošenja s neželjenim prikazima u fikciji, pokazat će vrijeme.
