Kada su prije desetak godina dvije djevojke podigle prvu tužbu protiv Galeba na Jadranu – pišemo velikim jer je bila riječ o opakom zavodniku, a ne ptici – sjećam se da je prvi red flag koji su tužiteljice navele bio taj da navedeni muškarac nije imao društvene mreže. Iako bi danas možda i mogao proći kao osviješteni građanin koji zna što je digitalni detox ili čak netko tko pruža otpor kapitalističkom poslovanju, u to doba – ne biti na Fejsu ili Instagramu značilo je skoro kao da nemaš digitalnu vizitku. Ili, kako mi je objasnio moj prijatelj začuđen zašto sam 15 godina odolijevala otvoriti Facebook profil: „Ti, draga moja, gotovo ne postojiš.“
Ne, ovo nije službena obrana Galeba ni moje nezainteresiranosti za Facebook, a kamoli dalekovidnosti u predviđanju trendova, nego posve druga perspektiva na društvene mreže, a koju bi možda zauzeo i sam Sokrat da je imao nesreće da je danas živ. Ili pitanje – kako smo u svega desetak godina došli od toga da su društvene mreže, koje su trebale biti mjesto za ležerno čavrljanje, zabavu, manje ili više otrovne komentare, špijuniranje i rješavanje kvizova koje će netko drugi dobro utržiti, do toga da su nam počele uzimati sve više vremena, rascjepkavati pažnju sve dok nam se nije zavrtjelo u glavama i dok nismo ostali premoreni i ukočenih prstiju. Dovoljno umorni i nezainteresirani promijeniti išta što nam smeta, a kamoli pokrenuti neku revoluciju.
Kako smo narušili formulu 8-8-8
Izgleda da najbolje odgovore zna Jenny Odell, američka autorica i multimedijalna umjetnica koja je odrasla u meki vrlog novog virtualnog svijeta – San Francisca i Silicijske doline – a koja je 2019. godine napisala sjajnu knjigu „Kako ne raditi ništa: Otpor ekonomiji pažnje“, a koju je ove godine objavila izdavačka kuća MBbooks. Iako naslov sugerira da bi se izvrsno mogao uklopiti u selfie estetiku Mediterana uz hashtag DolceFarNiente, činjenica je da se ova knjiga više bavi posljedicama onoga što dobijemo ako cijeli dan provedemo uronjeni u društvene mreže, okupirani komentarima, brojanjem lajkova i silnom metrikom. I kako smo ozbiljno narušili onu staru formulu 8 sati rada, 8 sati sna i 8 sati da radite što god želite pa smo na kraju sami odabrali raditi gotovo 16 sati.
U slučaju da netko i dalje ne vjeruje da je boravak na društvenim mrežama pretvoren u rad, nije dovoljno spomenuti da svaki drugi influencer ima u opisu profila content creator ili production, nego se vrijedi podsjetiti riječi marksističkog teoretičara Franca Bifa Berardija koji u djelu „Nakon budućnosti“ povezuje poraz radničkih pokreta u osamdesetima sa širenjem ideje da bismo svi trebali biti poduzetnici. Jer dok je u prošlosti ekonomski rizik ležao na kapitalistima i investitorima, danas smo svi kapitalisti, svi moramo preuzimati rizik…
Osnovna je ideja da bismo život morali promatrati kao ekonomski pothvat, kao trku u kojoj postoje pobjednici i gubitnici, piše Berardi, a način na koji on opisuje rad zvučat će poznato svima koji se bave svojim osobnim brendiranjem, kao i svakom vozaču Ubera, moderatoru internetskog sadržaja, slobodnjacima s financijskim problemima, YouTube zvijezdama u usponu ili honorarnom profesoru koji u jednom tjednu mora voziti do tri sveučilišna kompleksa.
Prema Jenny Odell, rad je u globalnoj digitalnoj mreži transformiran u male čestice nemirne energije koje preuzima stroj za rekombiniranje.
Rezultat svega je da su radnici lišeni svake individualne cjelovitosti. No najveći paradoks je taj da radnici više ne postoje, iako je njihovo vrijeme tu, stalno dostupno za spajanje i proizvodnju u zamjenu za privremenu plaću. A za to vrijeme, jača svijest da je naše vrijeme najvažniji resurs pa na kraju ispada da ne možemo naprosto leći, dignuti sve četiri u zrak i naprosto ne raditi ništa.
Brokeri na rubu živaca koji misle da chillaju
Stoga smo vjerojatno miljama daleko od slike koju nam često algoritam servira – Sophie Loren koja jede paštašutu u talijanskom gradiću i zahvaljuje joj na oblinama – a puno bliže sluđenom brokeru s Wall Streeta koji s čašom gigantske kave ima zamrljanu kravatu jer ruke mu se tresu od previše adrenalina i neprestanog provjeravanja brojeva. Naravno da je teško zamisliti osobu koja bi u sebi nosila nonšalanciju Sophie Loren i nabrijanog brokera. Svjesna je toga i Jenny Odell, koja svako malo naglašava da nije cilj ove knjige sve čitatelje pretvoriti u buduće neradnike, hedoniste ni nihiliste, nego da osvijestimo kako smo putem izgubili slobodu da odlučujemo što ćemo sa svojim vremenom doista raditi (čitaj: uživati), a još više pažnju i raznolikost izbora koji bi uistinu mogli promijeniti i obogatiti naš život – naravno, u nematerijalnom smislu.
Pa ipak, budući da je odrasla na zapadnoj obali, ne može odoljeti da rješenja ne potraži u prošlim hipi vremenima i Dobu vodenjaka, kada je magazin Whole Earth Catalog bio svojevrsni pra-internet (mi bismo rekli kombinacija oglasnika i magazina „Sam svoj majstor“), a koji je često citirao i Steve Jobs navodeći ga kao uzor, te kada se početkom sedamdesetih pojavio prvi javni sustav oglasnih ploča, poznatiji i kao Zajednička memorija, a koji se sastojao od teleprintera koji je preko 110-bodnog modema bio spojen sa sedam metara velikim kompjuterom u San Franciscu i svakoga dana ispisivao korisničke poruke na teleprinteru. I, naravno, budući da je digitalna umjetnost područje same autorice – subverzivnim umjetnicima ili, kako ih ona naziva, dalekim rođacima Sokrata koji je hodao svijetom te neprestano izvrtao pravila želeći dokazati da su najviše ludi oni koji se smatraju normalnima i slijepo slijede pravila.
Sokratovi učenici koji propituju pažnju, vrijeme i suluda pravila
Fantastični su njezini opisi suvremenih performera koji propituju naša pravila – od finske umjetnice Pilvi Takale koja bi ušla u korporacije te izvela performans „Vježbenica“ u kojem bi besposlena sjedila gledajući u ekran te izazvala pravu pobunu među radnicima koji su počeli užasnuto prijavljivati kolegicu koja danima ništa ne radi. Dobro da i štrajk nisu organizirali. Kako je slušanje Johna Cagea na koncertu gdje svirači umjesto klasičnih instrumenata koriste aluminij, mlinac za kavu i metalne žlice osvijestilo duboko slušanje ili kako je američki slikar David Hockney, veliki obožavatelj Picassa i kubizma, koje je shvatio da objekt koji gledamo treba promatrati u vremenu i prostoru s raznih strana, koristio fotoaparat na suprotan način – ne da bi ubrzao vrijeme i nešto uprizorio u svega par sekundi, nego kako bi ga rastegnuo, a usput nešto i shvatio.
Sugestivni dizajn na društvenim mrežama
Za one koji i sami žele provjeriti koliko su savladali moć promatranja, tu su vrlo edukativna poglavlja o sugestivnom dizajnu i kako pojedini vizuali djeluju na naš povodljivi mozak. Naime, još u šezdesetim godinama istraživači Marwell i Schmitt popisali su glavne strategije vizuala, a neke od najčešćih su: nagrada, kazna, pozitivna i negativna ekspertiza, sviđanje/ulagivanje, darivanje/pre-davanje, dug, averzivna stimulacija, moralni apel, pozitivan osjećaj o sebi, negativan osjećaj o sebi, pozitivno procjenjivanje identiteta, negativna procjena drugih…
Neke nove društvene mreže
No nisu umjetnici i dizajneri jedini koje Jenny Odell koristi kao primjer kako da nam osvijesti naš novi odnos prema slobodnom vremenu, jer tu su i svi oni koji su duboko uronjeni u pitanje zaštite prirode, obožavatelji promatranja ptica, među kojima prednjači sama autorica, te smjeli pojedinci koji su imali nove ideje kako organizirati ono što zovemo dobro izbalansiran život koji vodi računa o pojedincu i kolektivu – kako oni koji su u prošlosti živjeli u komunama tako i suvremeni Robinsoni Crusoei koji su planirali od otoka napraviti idealno uređene zajednice. Za one koji nemaju volje drastično mijenjati, u izborniku je i alternativa – lista malih, nezavisnih i nekomercijalnih društvenih mreža (Nextdoor, Patchwork, Scuttlerbutt) koje nam možda neće vratiti izgubljeno vrijeme, a još manje doba nevinosti kada su se društvene mreže činile samo jednim od načina povezivanja i razbibrige, ali barem funkcioniraju po poštenijim pravilima igre.
Život izvan filter mjehurića
Možda je pretenciozno razmišljati da ćemo opet, kao nekada, biti u prilici, kao kada smo se nekome morali javiti na telefon ili otići u knjižnicu da dobro razmislimo koga želimo nazvati i što čitati pa to manje-više i ostvarimo, a ne da se bacamo žmirećki u more pa gdje nas more, pardon algoritam, odnese. No ako nakon čitanja ove knjige pukne barem nekoliko filter balona u kojima živimo, a koji nam neprestano nude isti tip ideja, a umjesto toga nazovemo nekog prijatelja, bavimo se hobijem koji volimo, uživamo u promatranju prirode ili barem naučimo razlikovati galeba od Galeba jer smo izoštrili pogled poput prave slobodne ptice, Jenny Odell može biti zadovoljna. Jer nitko više neće moći reći da njezina knjiga nije učinila baš ništa osim što nam je pomogla da uživamo, da nam brže prođe slobodno vrijeme ili možda da napravimo dobru fotku za selfie uz plažu. A sada ostaje samo jedno pitanje – znate li što ćete sutra raditi s osam sati slobodnog vremena?
Naslovni vizual: Canva
