Kada je prije petnaestak godina američka feministkinja Naomi Wolf gostovala u Hrvatskoj, u zagrebačkom klubu Močvara održala je vrlo moćno i inspirativno predavanje, a usput nam je odlučila pokloniti i lekcije iz samopouzdanja. Naime, mnogi posjetitelji koji su joj odlučili postaviti pitanje iz publike nisu mogli proći s laganim mumljanjem u mikrofon, skrivajući se u mraku, nego je Naomi Wolf inzistirala da se ustanu, isprave, jasno i glasno predstave, a tek potom formuliraju pitanje. No budući da su se tiho izgovorena pitanja i dalje nastavljala, Naomi je izjavila da je pomalo zbunjena situacijom jer je, obilazeći mnoge fakultete u istočnoj Europi, došla do spoznaje da studenti raspolažu zavidnim znanjem, ali im je samopouzdanje nekako ispod nule. U čemu je, dakle, štos? Jesmo li mi u Europi samo svjesni toga da toliko toga ne znamo pa je bolje ne umišljati si bilo što, ili je fora u tome da u školama nismo imali programe bildanja samopouzdanja kao Amerikanci, a niti smo vježbali javne govore i debatiranje s Oprah Winfrey iz publike?
Predmet iz samopouzdanja
Naime, priča sa suludim bustanjem samopouzdanja počinje u Americi osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je kalifornijski državni zastupnik John Vasconcellos predložio uvođenje obrazovanja o samopoštovanju u javne škole. A kako to obično biva, Vasconcellos se i sam godinama osobno borio s niskom razinom vjere u sebe, a onda je otkrio pokret ljudskog potencijala i fiks-ideju da će život posvetiti širenju ideje o visokom samopoštovanju, tvrdeći da će poučavanje djece kako da vole same sebe dovesti do boljih ocjena i nižih stopa zlouporabe droga, maloljetničkih trudnoća i delinkvencije. Iako su mediji isprva njegov prijedlog ismijavali i otpisivali ga kao još jednu kalifornijsku hipi glupost, Vasconcellos je i dalje ludo vjerovao u svoju tezu, a krajem osamdesetih objavio je rezultate istraživanja koja su je navodno potvrdila.
Vjeruj u sebe!
I eto, u tih tridesetak godina to vražje samopouzdanje naraslo je do neviđenih razmjera da se jednostavno nisi mogao nigdje okrenuti, a da te ne udari u oko. Naslovnice magazina i reklamne kampanje vrištale su o samopouzdanju, self-help gurui pojašnjavali su razliku između samopouzdanja i samopoštovanja, natjecatelji raznih talent-showova svađali su se s članovima žirija, tvrdeći da oni i dalje neće odustati, ma kako niske ocjene dobili. A da stvar bude gora, čak su i pojedine banke počele igrati tu perfidnu igru pa su uložile brdo novca u kampanje pod nazivom ‘Vjeruj u sebe’. Kao da ćemo našom individualnom vjerom u čuda baš sve sami riješiti. No, kako to obično biva sa svim vrstama inflacije, previše napuhani balon samopouzdanja rasprsnuo se preko noći, ostavljajući nas opet tako nesigurne, plahe i tjeskobne.
Najnovija istraživanja nisu pronašla nikakav dokaz da su ljudi s visokim samopoštovanjem bolji u poslu, popularniji, odgovorniji ili privlačniji potencijalnim partnerima. Oni samo misle da jesu.
Subjektivan dojam
Možda je bilo krajnje vrijeme da nam netko ukaže na to da je samopouzdanje vrlo krhka i nestabilna valuta, baš kao i sreća, te da nema garancije da će non-stop biti tu. Prvi koji je upozorio na bugove u teoriji o samopouzdanju bio je američki psiholog Roy Baumeister, koji je utvrdio da je samopouzdanje neka vrsta unutarnje percepcije i da nema nikakve veze sa stvarnim rezultatima. Da, visoko samopouzdanje može nam pomoći da u prosjeku budemo sretniji, sigurniji u svoja mišljenja i skloniji pokušavati ponovno nakon neuspjeha. No to, nažalost, nema nikakve veze s time hoćete li imati veću plaću, biti dulje u braku ili rasturiti na talent-showu. “Ljudi s visokim samopoštovanjem ocjenjuju se kao inteligentniji, fizički privlačniji i društveno vještiji od drugih – ali ti se navodno poželjni atributi nisu podudarali s rezultatima IQ testova, ocjenama izgleda vršnjaka ili mišljenjima cimera o njihovim društvenim vještinama”, piše Baumeister.
Od vjere do fetiša
No, lako za unutarnje krive procjene, ali što kada se to vražje samopouzdanje – koje je samo po sebi sjajna stvar – omakne kontroli, previše uđe u pore društva te postane svojevrsni kult koji zasljepljuje ljude? E, o tom problemu fetišizacije samopouzdanja prve su progovorile Shani Orgad i Rosalind Gill, autorice knjige ‘Confidence Culture‘, u kojoj izlažu tezu da je ta fiks-ideja da će nas samopouzdanje osloboditi vrlo toksična.
Prebacivanje krivnje
“Biti samopouzdan(a) imperativ je našeg vremena. Dok se rodne, rasne i klasne nejednakosti produbljuju, žene se sve više poziva da vjeruju u sebe”, glasi prva rečenica knjige. Ona kritizira individualističke, neoliberalne poruke korporacija koje ženama govore da “samo budu samopouzdanije” – bilo da se radi o njihovim tijelima, vezama, majčinstvu, radnom mjestu ili humanitarnim naporima za globalni razvoj. No, s druge strane, kako smatraju Orgad i Gill, kult(ura) samopouzdanja postala je i svojevrsna zamka u koju žene sve češće upadaju. Umjesto da se mijenjaju uvjeti koji ih sprječavaju da napreduju, odgovornost se prebacuje na njih – ako ne uspiju, krivnja je njihova jer nisu “dovoljno vjerovale u sebe”. No, možda je upravo vrijeme da preispitamo ovu dogmu i umjesto beskrajnog rada na sebi počnemo raditi na mijenjanju svijeta oko sebe.
Oh, kako je krhko to samopouzdanje!
Za početak, za novu redefiniciju samopouzdanja preporučujemo da svakako pročitate sjajnu knjigu Ethana Hawkea ‘Bljesak tame’. Posebice onaj dio u kojem njegov alter ego, svjetski poznati glumac, svega nekoliko minuta prije premijere predstave Henrik IV. doživljava napad panike, koji uvelike podsjeća na slom živaca. Histerično provjerava je li mu žena koju je netom prije prevario ipak došla na premijeru, srce mu tuče sve u šesnaest, u WC-u jedva zaustavlja suze, a kao za vraga, više se ne može sjetiti ni prvih stihova koje mora izgovoriti pa moli kolegu da mu pokaže svoje bilješke. No da stvar bude gora, Ethanov junak nije sam jer velik broj njegovih kolega doživljava nešto slično akutnom gubitku samopouzdanja te jedva kontroliraju svoj osmijeh, disanje i bijes, izbjegavajući sve kazališne kritike, svjestni da ih samo nekoliko riječi dijeli od potpunog gubitka samopouzdanja. Pa kada može i čovjek koji je pola života proveo kontrolirajući svoj glas i govor tjela ponekad zastraniti, zašto i mi ne bismo ponekad nesigurno postavili koje pitanje.
Naslovni vizual: Unsplash
