Kao dijete devedesetih, dobar dio mog djetinjstva prošao je neokrznut društvenim mrežama, a moja generacija jedna je od posljednjih koja je uspješno uskočila na taj vlak. Nije da smo bili potpuno lišeni tehnologije – mobiteli, kompjutori i laptopi naveliko su postojali, ali ništa od navedenog nije bilo ni približno signifikantno kao danas. Prijateljstva smo sklapali na oldschool način – kucajući jedni drugima na vrata s loptom ispod ruke, oči nas nisu pekle od gledanja u ekran već od peludi drveća s kojih smo visjeli naglavce, a ako vam je po ulasku u pubertet netko zapeo za oko, nije bilo druge nego duboko udahnuti i pristupiti im na školskom hodniku. Bogu hvala na tome. Tamo negdje krajem osnovne škole pojavio se Facebook, a mi smo svom vokabularu pridodali posve nov pojam – društvena mreža. Neću lagati da nismo bili zainteresirani, naravno da jesmo, ali naša druženja nisu naglo preselila u virtualnu sferu. Facebook je imao tek prateću ulogu, a ako kojim slučajem niste otvorili vlastiti profil, ništa za to – sve ono najvažnije još uvijek se odvijalo uživo. Još jednom, Bogu hvala na tome.
Zamka manosfere u koju upadaju dječaci
Današnja situacija radikalno je drugačija. Ne samo prema broju sati provedenih na internetu, već i prema sadržaju kojim se perfidno truje mlade umove, povodljive i još uvijek nedovoljno zrele za kritičko promišljanje o (auto)destruktivnim idejama koje im se serviraju na pladnju. Netflixova serija Adolescence progovara upravo o tome. U centru zbivanja nalazi se Jamie, trinaestogodišnjak optužen za ubojstvo školske kolegice. Očekujete li klasičan krimi triler, odmah ću vam reći da to neće pronaći – od samog početka jasno je da je Jamie kriv, a šokantni last minute obrati u ovoj seriji ne postoje. Međutim, Adolescence je šokantna na jedan potpuno drugačiji i znatno mučniji način. Šokantna je jer prikazuje realnost današnjice, svu snagu društvenih pritisaka i utjecaj interneta na tinejdžere, posebice na dječake koji sve češće upadaju u „manosphere“ zamku.
Crvena ili plava pilula?
Manosfera je krovni pojam koji okuplja mnogobrojne web stranice, blogove i internetske forume koji zagovaraju ‘istinsku muževnost’, mizoginiju i otvoreno protivljenje ženskoj slobodi. Zajednice unutar manosfere uključuju aktiviste za prava muškaraca (Men’s Rights Activists), incele (Involuntary celibates) i pick-up umjetnike (PickUp Artists), a iako su specifična uvjerenja navedenih skupina ponekad kontradiktorna, u jednome se svi slažu – svo zlo ovoga svijeta proizašlo je iz ženske emancipacije te muškarci sada naveliko ispaštaju zbog toga. Oni nesvjesni te činjenice opisuju se kao „blue pills“, ignorantni pojedinci koji žive u blaženom neznanju, za razliku od njih unutar manosfere koji su okusili „red pill“ koja im je otvorila oči i otkrila ‘pravu istinu’. Ako vam analogija zvoni, to je zato što je besramno ukradena iz filma Matrix.
Jamie, protagonist serije, našao se u raljama manosfere, pri čemu su njegove klasične tinejdžerske nesigurnosti poslužile kao neopisivo plodno tlo za usađivanje radikalnih ideja. Neke od prominentnijih su „80-20“ – teza da je 80 % žena zainteresirano za svega 20 % muškaraca dok ostatak biva ‘seksualno zakinut’, „Hitting the wall“ – teorija da žene nakon 24. godine rapidno gube na vrijednosti i stare poput mlijeka, „Cock carousel“ – slikovit opis za ženu koja je ‘narušila svoju čistoću i vrijednost’ stupajući u seksualne odnose s više muškaraca tijekom života, „Pair bonding“ – teorija da žene gube mogućnost istinskog povezivanja nakon određenog broja seksualnih partnera te su, po prekoračenju limita, neupotrebljive. Prisutna je i radikalnija „black pill“ verzija, a oni koji su je ‘konzumirali’ spoznali su da smo svi zapeli u hijerarhiji temeljenoj na vanjskom izgledu, o kojemu ovisi svaki naš daljnji životni (ne)uspjeh. Na vrhu hranidbenog lanca nalaze se Stacy i Chad, najatraktivniji pojedinci, a svi oni muškarci kojima se genetska lutrija nije osmjehnula osuđeni su turoban život bez krucijalnih resursa – seksa i veza, koje su im površne, zle žene uskratile.
Opasna ‘sendvič metoda’
Čitajući ovo, možda ste pomislili „Ma daj, molim te… moj sin/brat/otac/prijatelj/partner nikada ne bi pao na takvo što!“, no istinska opasnost manosfere krije se u načinu na koji su ideje prezentirane. Između ranije opisanih, provučene su i neke suvisle poput „Ostavi se poroka, okreni se tjelovježbi“ ili „Pozabavi se vlastitim interesima više nego tuđim očekivanjima“. Međutim, takvo što nije ništa revolucionarno ili inherentno svojstveno manosferi, savjete nalik tima dat će vam svatko sa zrnom soli u glavi. No upravo u tome leži trik. Ili bolje rečeno taktika, u marketinškim krugovima poznata pod nazivom „sendvič“ koja glasi – ubaci jednu laž između dvije istine i lakše ćeš je progurati. Princip je jednostavan, genijalan i beskrajno opasan jer ako vam tkogod ponudi dva-tri korisna life hacka, lako ćete pomisliti da je i onaj četvrti istinit te u vašem najboljem interesu. Pogotovo ako ste tinejdžer. Nesiguran, pomalo izgubljen, s gomilom pitanja i bez prave adrese za odgovore.
Znatiželja je prirodna nuspojava puberteta, no seksualna edukacija nepostojeća je. Bilo da je riječ o razgovorima unutar obitelji, bilo da je riječ o obrazovnom sustavu – kao društvo ne radimo ono što bismo trebali raditi. Ne odgajamo. Ne obrazujemo. Ne informiramo. A mladi ne prestaju ispitivati, sve dok netko napokon ne odgovori. Na sveopću žalost i tragediju, taj netko je Andrew Tate i ekipa, te smo zato danas ovdje gdje jesmo. Na malim ekranima gledamo kvazi-fiktivnu seriju inspiriranu stvarnim događajima o tome kako dječaci, pogonjeni frustracijom koju im je netko drugi usadio, nasrću na djevojčice i zlostavljajući ih vjeruju kako time dokazuju ‘muževnost’. I šokirani smo. Ne razumijemo odakle je došlo. U nevjerici kimamo glavom i tješimo se govoreći „Moje dijete ne bi nikada…“.
‘Moje dijete ne bi nikad’
Mislim da svi znamo kakav je epilog ‘moje dijete ne bi nikad’ priča. Neki su otišli toliko daleko da su Jamieja brže-bolje proglasili psihopatom. Trinaestogodišnjak koji je školsku kolegicu izbo nožem zato što je odbila njegov poziv za izlazak? Što drugo može biti ako ne psihopat?! Razumijem poriv za etiketiranjem – određena djela toliko nas duboko uznemiruju da ne preostaje ništa drugo nego objasniti ih time da ih je počinio onaj toliko drugačiji od nas i naših bližnjih. On je psihopat. Mi smo normalni. Mi smo sigurni… Međutim, Jamie nije psihopat. Jamie je dječak koji vas ljubazno pozdravlja u haustoru zgrade, dječak koji vam pomaže odnijeti vrećice do stana, dječak koji pridržava vrata dok su vam ruke pune. Jamie je tinejdžer – izgubljen, zbunjen i nevjerojatno podložan tuđem utjecaju. Kreator serije Jack Thorne komentirao je to na sljedeći način:
„Rekao sam si – Ok, ja sam trinaestogodišnji dječak i čujem lažnu statistiku koju često navode inceli da 80 % žena trči za 20 % muškaraca. Nastavljam slušati, otkrivam da društvom dominiraju žene, da su ga izopačili ženski umovi te da je muškarčev zadatak spoznati to, ojačati i naučiti manipulirati jer jedino tako mogu uspješno navigirati svijetom. I mislim si, kao usamljeni, izolirani dječak, kao netko tko za sebe vjeruje da je neprivlačan – hej, ovo ima smisla! Svijet me zaista nije tretirao pravedno, drugi me ne vole na način na koji bih htio da me vole, djevojke ne obraćaju pažnju na mene onako kako sam zamislio… Kockice se slažu i nastavljam slušati muškarca s ekrana koji mi otkriva ‘crvenu tableticu’, a ja napokon otkrivam dugo tražene odgovore.“
Muški/dječački bijes i trokut krivnje
Ono što seriju Adolescence čini iznimno kvalitetnom jest to što ne poseže za jeftinim odgovorima, upirući prstom u jednoga ‘krivca’, već prikazuje svu kompleksnost društva u kojemu svi, od roditelja do prijatelja, profesora i medija, imaju određenu ulogu u oblikovanju mladih, bili oni toga svjesni ili ne. „Ideja muškog bijesa – dječačkog bijesa – izuzetno je kompleksna te smo željeli stvoriti svojevrsni trokut krivnje, s Jamiejem u središtu. Trokut obitelji, obrazovnog sustava i kulture koja ga okružuje. Htjeli smo progovoriti o svemu tome i prikazati složenu sliku. Roditelj je to mogao zaustaviti. Profesor je to mogao zaustaviti. Prijatelj je to mogao zaustaviti. Svi ti ljudi snose određeni stupanj odgovornosti“, dodao je Thorne.
Čitajući komentare serije, naišla sam na nekolicinu negativnih čiji su autori tvrdili kako serija ostavlja dojam nedovršenosti jer ne daje nijedan definitivan odgovor na mnogobrojna pitanja koja se javljaju. Ne želim zvučati kao Miss Know It All, ali u tome i jest poanta – jednostavnog odgovora nema. Kompleksni problemi zahtijevaju kompleksna rješenja, a Adolescence nije stvorena kako bi ih servirala na zlatnom pladnju, već kako bi potaknula odavno potrebne razgovore s mladima.
