Tempo vam je evidentno iznimno dinamičan. Je li to blagoslov ili prokletstvo glumačkog poziva?
Istina je da mi povremeno nedostaje pokoji trenutak odmora, ali ne žalim se. Smatram da sam privilegiran što imam priliku raditi na toliko različitih projekata – žalio bih se kada posla ne bi bilo. Onaj kojemu je gluma poziv neće to osjećati kao opterećenje i sretan sam što me gotovo svaki aspekt ovog posla ispunjava. Naravno, postoji i ona druga strana – dvanaestosatna snimanja, loši vremenski uvjeti, nedostatak pauze za pošten obrok, ali jedno bez drugoga ne ide. Ono što mi najviše nedostaje je više slobodnog vremena provedenog s djecom tako da mi s vremena na vrijeme prave društvo na setu. Mašu najviše zanima dio ekipe zadužen za šminku i frizuru, a povremeno spomene kako bi i sama voljela biti umjetnica, iako mi se čini da je sklonija slikarstvu nego glumi. Jakša je još malen i ne opterećuje se takvim pitanjima, njega zabavlja ušetati u scenu za vrijeme snimanja.
Je li gluma nešto čemu ste oduvijek naginjali ili je do te odluke došlo kasnije?
Od djetinjstva je postojalo nešto što mi se sviđalo u tome, iako je počelo prilično neobavezno – u dramskoj sekciji vidio sam mogućnost markiranja nastave pa je prvotni motiv bio više bježanje sa satova, a manje gluma kao takva. Osim toga, bio sam relativno sramežljivo dijete. Međutim, jedan dan pojavila se želja da probam odglumiti nešto te sam uočio da se moja improvizacija drugima svidjela. U tim godinama to puno znači, naglo ti skoči samopouzdanje i sve snažnije se pronalaziš u tome. Nakon završene gimnazije malčice sam odlutao u neke druge vode, izmijenio nekoliko fakulteta da bih se u konačnici ipak vratio glumi.
Utjelovili ste velik broj prilično različitih likova – koji je od njih najsličniji vama?
Rekao bih nijedan, jedino što nas čvrsto povezuje je to što izgledamo isto. U svaki od likova utkano je ponešto moje, ili pak dijelove njih pronalazim u sebi, ovisno o tome kako odaberete gledati na to, ali nijedan u potpunosti ne odražava moju osobnost. Kada bih se baš morao odlučiti za nekoga, izbor bi pao na lik Damira Gavrana. Ta uloga odlično mi je sjela, poznajem dečke nalik njemu koji dolaze iz manjih, ruralnih sredina te se bave sličnim poslovima pa mi je cijela situacija bila bliska i jednostavna za ući u ulogu.
Hrvatska javnost vjerno vas prati preko malih ekrana, no iza vas je i zavidan broj uspješnih predstava. Pronalazite li se više u kazalištu ili na televiziji?
Uvijek kazalište i uvijek se vraćam tome. „Vraćam“ je vjerojatno pogrešna riječ jer se nije dogodilo da imam ijednu sezonu u kojoj nisam igrao još otkako sam upisao Akademiju, što me iznimno raduje. Kazalište donosi drugu vrstu odgovornosti – likom i djelom stojiš na pozornici u datom trenutku i osjećaš kao da je velik dio priče na tvojim leđima. Tvoja greška nije samo tvoja, već nešto što može obilježiti cijelu predstavu, a drugog pokušaja nema, no bez obzira na to moja ljubav prema kazalištu ostaje.
Osim predstava i televizijskih serija, osvrnula bih se i na film, konkretno kratkometražni igrani film „Ječam žela“ u režiji Andrije Mugoša. Ono čime mi je privukao pažnju jest tematiziranje homoseksualnih odnosa, što je na Balkanu nažalost i dalje tabu. Jeste li bili u dilemi oko prihvaćanja uloge, s obzirom na društveno ozračje u kojemu živimo?
Dileme nije bilo, od samoga početka bio sam siguran da je to nešto što želim snimiti, tim više što su mi Kristina Stevović-Obradović i Mišo Obradović prijatelji, a ne samo kolege. Scenarij nam se svidio te je odmah pao dogovor o snimanju, nismo ni najmanje razmišljali o eventualnoj negativnoj reakciji. Besmisleno je pretvarati se da homoseksualnost ne postoji na ovim prostorima, pa zašto onda ne bismo progovorili o tome? Što se samog snimanja tiče, scena poljupca je scena kao i svaka druga, ne vidim razliku u tome u odnosu na išta drugo što sam snimio – riječ je o zahtjevima posla, a ne nečem skandaloznom.
Kad smo kod progovaranja o važnim temama, zamijetila sam da ste vrlo angažirani oko društveno-političkih pitanja na Balkanu. Smatrate li da s javnim djelovanjem dolazi i obveza ukazivanja na probleme s kojima se kao društvo susrećemo? Je li se navedeno ikada negativno odrazilo na vašu karijeru?
Cijeli život bježim od politike, ali na ovaj ili onaj način politika nas sve hvata. U mladosti me takvo što znatno manje opterećivalo, no s godinama osjećam potrebu ukazati na određene probleme u društvu. Sam glumački poziv usmjeren je k tome – kritiziranje sa scene je u opisu posla, a također ste svjesni toga da se vaš glas, kao glas javne osobe, čuje za nijansu glasnije što donosi veću odgovornost – političku, društvenu, moralnu. U skladu s time, pokušavam to iskoristiti u dobre svrhe. Do sada nisam naišao na probleme povezane s time, eventualno ako je štogod bilo izvučeno iz konteksta u svrhu senzacionalizma. Međutim, sve ono oko čega sam se angažirao proizašlo je iz dobre namjere te sam iza toga stao punim srcem. Savjest mi je mirna pa me ni možebitni negativni komentari ne zabrinjavaju.
Posljednjih se dana u hrvatskoj javnosti podigla poprilična prašina vezana uz „status slobodnih umjetnika“. Bez ulaženja u zakonske definicije ili konkretna politička usmjerenja, smatrate li da društvo cijeni i shvaća kompleksnost umjetničkih profesija?
S obzirom na to da radim kao freelancer, zakonski status slobodnog umjetnika nije nešto čime sam određen. Ono što bih naveo kao problem jest neuređenost pitanja autorskih prava – u inozemstvu je ustaljena praksa ostvarivati određenu dobit po toj osnovi sa svakim repriziranjem sadržaja koji ste snimili, na Balkanu je situacija drugačija i znatno nezavidnija. Međutim, ako govorimo o svakodnevnom značenju pojma „umjetnik“, dojmovi su podijeljeni – veći broj ljudi cijeni naš rad i prepoznaje ga kao vrijednog, na čemu sam zahvalan. Istovremeno postoji manjina nesvjesna truda uloženog u svaki projekt pa se u tim situacijama povremeno susrećete s komentarima poput „Nije znao ništa drugo pa je odabrao igrati se na sceni“. Ali ne opterećujem se time, uvijek ističem da je gluma prije svega zanat koji je, kao i svaki drugi, potrebno vježbati i usavršavati, a tek ako ga kvalitetno usvojite ima potencijal prerasti u umjetnost. Umjetnikom neka me zovu kad umrem, do tada neka sam samo glumac.
Na čemu trenutno radite? Hoćete li publiku uskoro obradovati nečim novim?
Trenutno istovremeno snimam serije „Kumovi“ i „U dobru i zlu“, obje u produkciji Nove TV, a prije koji dan snimio sam posljednje kadrove filma „Crna truba“ koji potpisuje Stefan Bošković u režiji Bojana Stijovića. Film bi trebao izaći ovoga ljeta i moram priznati da jedva čekam vidjeti konačan rezultat. Ovo malo što sam do sada škicnuo jako mi se svidjelo, ali ne bih se htio zaletiti s pohvalama, pričekat ću da drugi pogledaju pa donesu svoj sud. Osobno sam vrlo zadovoljan jer znam da sam dao svoj maksimum pa se u skladu s time nadam kvalitetnom ishodu. Istaknuo bih da mi je to bilo prvo iskustvo snimanja u kojemu sam prisutan u svakoj sceni, što je istodobno iznimno zahtjevno, ali i zanimljivo iskustvo koje vas tjera da pomičete vlastite granice. Sada slijedi period čekanja do izlaska filma – trema je osjetna, no na određeni me način to iščekivanje ispunjava. Završeci mi teško padaju, bilo da je riječ o zadnjim klapama, bilo da je riječ o premijerama – sve to označava kraj nečega čemu ste se posvetili, a to je uvijek popraćeno dozom tuge.
