U sklopu 19. Vox Feminae festivala pod nazivom „Radost kao otpor“ održana je projekcija dokumentarnog filma „Drugi spol – Tragom Simone de Beauvoir“. S obzirom na recentna društveno-politička događanja koja svjedoče sve snažnijoj radikalizaciji i kontinuiranim pokušajima dokidanja osobnih, posebice ženskih sloboda, ne čudi što je izbor pao upravo na spomenuti film. Simone de Beauvoir umnogome je bila žena ispred svog vremena, spisateljica i filozofkinja, feministička ikona čije se djelo „Drugi spol“ s razlogom smatra ‘Biblijom ženske slobode’. Premisa jest da je društvo konstruirano na način da žena sama za sebe teško razvija vlastiti identitet, već je cijelo njezino postojanje određeno relativno – u odnosu na muškarca. Samim time, ona postaje ‘ono drugo’, odnosno ‘drugi spol’. Žena je kći, sestra, supruga, majka – uvijek ‘nečija’ i uvijek definirana ulogom koju preuzima u odnosu s okolinom, što joj ne ostavlja prostor za spoznaju istinskoga ‘ja’. Izlaz iz tog nezavidnog položaja de Beauvoir vidi u obrazovanju i radu, jer širenjem vidika i financijskom neovisnošću žena napokon dobiva priliku istražiti tko je – slobodna, bez tuđeg utjecaja.
Svojim stavovima de Beauvoir je izazvala tektonski pomak, kako na društvenoj sceni tako i u umovima žena. Njezina najpoznatija izjava „Ženom se ne rađa, ženom se postaje“ poslužila je kao misao vodilja svakoj onoj koja je odlučila odbaciti svojevrsni biološki determiniram te istražiti što za nju osobno znači ‘biti žena’. Osim toga, na spomenutoj je rečenici naknadno izgrađena rodna teorija koja jasno ističe razliku između spola kao biološke kategorije i roda kao društvenog konstrukta. S obzirom na ideje koje propagira, „Drugi spol“ izazvao je brojne kontroverze, a Vatikan ga je smjestio na popis zabranjenih djela. Očekivano, usudila bih se reći, koji je drugi odgovor mogla dobiti žena koja se tako ‘muški’ usudila dovesti u pitanje stoljeća društvenog poretka?
Afere sa studenticama
Međutim, nitko nije bez mane pa tako nije bila ni Simone de Beauvoir, a unatoč tome što se „Drugi spol“ smatra kanonom feminizma, određeni aspekti njezina djelovanja nailaze na neodobravanje i u feminističkim krugovima. De Beauvoir je učestalo isticala kako se ne smatra ženom, već neutralnim, rodno neodređenim promatračem koji antropološki bilježi svijet oko sebe. S jedne strane razumljivo – određeni je odmak, u svrhu objektivnosti, nužan, no s druge pak strane neodoljivo podsjeća na prilično nadmenu ‘ja nisam kao sve druge’ retoriku. Osim toga, poznato je kako je de Beauvoir bila biseksualne orijentacije, ali navedeno nije poslužilo kao kočnica pri korištenju nimalo laskavih epiteta te je žene s kojima je stupala u odnose nazivala „šarmantnom gamadi“. Najveća kontroverza proizašla je iz saznanja da je za vrijeme rada na sveučilištu Lycée Molière imala nekoliko afera sa studenticama. Uzevši sve navedeno u obzir, možemo li de Beauvoir i dalje smatrati jednom od najutjecajnijih figura u ženskoj povijesti ili smo je spremni baciti pod vlak kulture otkazivanja?
Postavljeno pitanje ni po čemu nije novo ili revolucionarno, a dilema je li umjetnost odvojiva od umjetnika staro je gotovo koliko i ljudsko djelovanje. Osobno sam nebrojeno puta požurila ‘otkazati’ pojedince u čijim sam radovima nekoć uživala, a zatim naknadno saznala za radnje od kojih mi se okrenuo želudac. Međutim, upravo u ovome trenu u kojemu pišem kolumnu krajičkom oka promatram svoje knjige naslagane na stolu, od kojih je jedna produkt uma najvećeg psihoanalitičara i još većeg ženomrsca Freuda. I dalje je čitam. Na zidu iznad stola stoji replika slike kubističkog narcisa Picassa. I dalje je ne skidam. S jednom slušalicom u uhu slušam „Scar Tissue“ u izvedbi planetarno popularnog groomera maloljetnica Anthonyja Kiedisa. I dalje pjevušim. Licemjerna feministkinja. Treba li i mene otkazati? Ovo nije retoričko pitanje, zaista me zanima što mislite. Je li ideja odvojiva od autora?
Smrt autora
Kognitivnu disonancu u kojoj očigledno živim donekle sam ublažila otkrivši „Smrt autora“, esej Rolanda Barthesa. On se protivi metodi kritiziranja djela na način u kojemu se publika oslanja na autorov osobni identitet. Umjesto toga, smatra kako je nemjerljivo korisnije ‘slijepo’ pristupiti djelu, sa što manje informacija o privatnom životu autora te iskoristiti priliku za individualno izvlačenje zaključaka, pozitivnih ili negativnih. Tim činom svako djelo postaje zaseban entitet, odvojen od autora, nezagađen njegovim privatnim lapsusima, a svaka nova ‘konzumacija’ udiše mu novi život, onaj u kojemu konzument samostalno pronalazi vrijednost. Jednostavnije rečeno – sjećate li se kad su nas u školi uporno ispitivali „Što je pisac htio reći?“ ? Možda bi bilo korisnije da su češće pitali „Kako ste vi ovo shvatili?“. Jer, nitko nije shvatio posve isto, a slušajući istu pjesmu, čitajući istu knjigu, gledajući istu predstavu nećemo nužno proživjeti identično iskustvo. Moj „Scar Tissue“ nije ni vaš ni Kiedisov.
Znači li to da su nam degutantna djela oproštena ukoliko smo puni lijepih riječi i ideja? Vjerojatno ne, te bismo u idealnim uvjetima trebali biti sposobni uskladiti navedeno. Put your money where your mouth is? Walk the talk? Ne zove se kolumna bez razloga baš tako. Međutim, svijet nije idealan, a nismo ni mi. Nije ugodno za priznati no svatko od nas u sebi nosi dozu licemjerja, ponekad posve nenamjerno. Crno-bijela karakterizacija rezervirana je za bajke, ljudi od krvi i mesa moralno su sivi. Navedeno ne znači da je uzaludno truditi se ubaciti nešto više bijele boje u miks, ali znate ono – tko je bez grijeha… Što se Simone de Beauvoir tiče, osobno smatram da je neto bilanca njezina djelovanja ipak pozitivna te da je usprkos određenim moralnim propustima učinila velik korak za žene. Ideja je uspješno nadživjela osobu pa se upravo ideji vraćamo i danas. Ostatak neka ostane njoj na duši.
