3 sata?!? Što se može reći o već poznatoj temi da su za to nužna tri sata – bile su moje misli pri ulasku u kinodvoranu, odlučna u namjeri da pronađem minute koje bi se komotno mogle izrezati iz filma kako bi dobili probavljiviju, maksimalno dvosatnu verziju.
Dugom trajanju usprkos, film drži pozornost gledatelja od početka do kraja i nije spektakl specijalnih efekata kakvog sam se pribojavala, već jedna isprepletena (ili možda bolje reći razbijena) priča koja se bavi problemima etike i politikanstva.
Cillian Murphy odigrao je u režiji Christophera Nolana ulogu znanstvenika Roberta J. Oppenheimera, tvorca atomske bombe, kao čovjeka koji usprkos erudiciji i poznavanju tajni svemira ostaje donekle slijep (ali možda i nedovoljno zainteresiran) za slabosti ljudske vrste i njezinu volju za destrukcijom.
Ova trosatna epopeja rastače linearnu (ili atomsku, ako ćete mi dopustiti tu malu paralelu) strukturu života i rada ovog znanstvenika na momente koje smatra ključnima u njegovom životu: školovanje u Europi i susret s nekima od najvećih svjetskih umova, simpatiziranje komunističkih ideja, uvođenje kvantne fizike na američka sveučilišta, ljubavni odnosi, rad na Projektu Manhattan i političke reperkusije u poslijeratnom dobu.
Žene su u ovom muškom svijetu stvaranja oružja masovne destrukcije rijetke – i autodestruktivne. Florence Pugh glumi Oppenheimerovu ljubavnicu Jean Tatlock, psihijatricu i komunistkinju, a ulogu supruge Kitty koja veći dio filma provede s čašom martinija u ruci maestralno tumači Emily Blunt. Kao likovi ne postoje neovisno od glavnog lika već samo u svojoj relaciji s njim, ali to je, s obzirom na naslov filma, i očekivano.
Puno više filmskog prostora nego ženama u Oppenheimerovom životu posvećeno je McCarthyjevskim progonima tobožnjih komunista i osobnim obračunima ambicioznih birokrata. Kafkijanski procesi montirani su protiv osoba koje su možda bile lojalne državi, ali ne i svim idejama onih na vlasti (ili onih željnih vlasti), a jednu od glavnih niti priče o znanstveniku koji je izgradio oružje masovnog uništenja jest ona o jednom takvom procesu kakvom je bio podvrgnut.
No oni koji možda ulaze u kino s očekivanjima da će otkriti neki stav znanstvenika o monstrumu koji je pomogao izgraditi mogli bi ostati razočarani i morat će se zadovoljiti suptilnijim metaforama i unutarnjim borbama koje proživljava ovaj suvremeni Prometej.
Je li osjećao kajanje ili ne, je li znanstveni napredak važniji od ljudskih života ionako nisu pitanja na koje ovaj film daje odgovor, već ih tretira kao sporedna u svijetu u kojem politiku ionako kroje neki drugi moćnici koji mogu s ljudskim znanjem i životima raspolagati kako žele, a potencijalno uništenje svijeta kao aduta u rukavu na usponu do vrha. Ako tražimo humanost, možda postavljamo prevelika očekivanja pred znanost i birokraciju.
Naslovni vizual: Press
