Kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron početkom siječnja najavio projekt zvan “Nova renesansa Louvrea”, malo tko je mogao zamisliti što bi to točno značilo. No svi oni koji su se krajem lipnja zbog štrajka osoblja poljubili u vrata Louvrea, kojeg godišnje posjeti 9 milijuna ljudi i nisu mogli pogledati Mona Lisu u oči, mogli su saznati guglajući moguće uzroke da se najpoznatija slika uskoro seli u podrum. Točnije rečeno, novi redizajn muzeja uključivat će i galeriju od 3.000 m², posvećenu Mona Lisi, koja će se nalaziti pod zemljom, ispod dvorišta Cour Carrée. Jer, kako je rekla ravnateljica Louvrea, Laurence des Cars – “Naš cilj je omogućiti kvalitetan susret s remek-djelom” i pravo vrijeme za kontemplaciju. A to naravno ide uz zaseban ulaz, vremensko ograničenje i dodatnu cijenu.
Svaka čast remek-djelu, ali čemu drama? Ta Mona Lisu možete vidjeti i na brojnim drugim mjestima. Primjerice, na grafitima u gradu, na majicama ili na kolažu umjetnika Romarea Beardena Paris Blues/Jazz, na kojem pravi društvo Louisu Armstrongu i Dukeu Ellingtonu dok briju po Parizu. No, s druge strane, nije li možda vrijeme da pronađemo i neke druge, podjednako fascinantne portrete? Bili smo na izložbi Paris Noir u Centru Pompidou – svojevrsnoj odiseji kroz generacije crnih umjetnika iz cijelog svijeta koji su u Parizu pronašli utočište. A budući da nas je portret Gerarda Sekota pratio pogledom i dugo nakon što smo pogledali izložbu, odlučili smo istražiti što se zapravo krije iza lica koje ne možemo zaboraviti.
Gerard Sekoto, autoportret, 1947.
Kada je u prošlom stoljeću studentica povijesti umjetnosti Christine Eyene pisala disertaciju o južnoafričkom slikaru Gerardu Sekotu, a kojeg je kao dvanaestogodišnja djevojčica upoznala u Parizu kao ujaka Gerarda koji jedva sklapa kraj s krajem, mnogi su joj rekli da je tema previše egzotična i da je vjerojatno nitko neće čitati. I doista, malo je tko tada mogao predvidjeti da će Sekotov autoportret iz 1947. doživjeti takvu renesansu. Prošle godine bio je izložen na Venecijanskom bijenalu pod nazivom Stranci posvuda, a ove godine postao je svojevrsni simbol izložbe Paris Noir, koja uključuje radove 150 umjetnika afričkog podrijetla.
Na prvi pogled, odabir je logičan, jer ovaj portret ima nešto od Van Goghovog kolorita, žestine i borbe. Autoportret južnoafričkog slikara koji je tek kao tinejdžer otkrio bojice, da bi se u tridesetim godinama prošlog stoljeća zaputio u Pariz, gdje je ostao u samoizgnanstvu, daleko od apartheida, sve do svoje smrti 1993. godine.
Djelo prikazuje 34-godišnjeg Sekota, s naboranim i zabrinutim čelom, širom otvorenim očima, ali i potpuno odlučnog da izdrži teške uvjete i sve predrasude s kojima se morao suočavati.
Beauford Delaney, Portret Jamesa Baldwina, 1967.
Otkako je Henry Ossawa Tanner, prvi afroamerički slikar, stigao u Pariz krajem 19. stoljeća, to je potaknulo pravi val dolazaka, jer jedno je bilo sigurno. Život na Montparnasseu, četvrti u kojoj su živjeli brojni crni umjetnici, neće biti lak, ali dvije stvari su bile zagarantirane – to da ćete iskusiti slobodu u najboljem smislu i da će vas Pariz promijeniti. Američki slikar Beauford Delaney stigao je u Pariz 1953., na poziv Jamesa Baldwina. I nije trebalo dugo da njegovo dugogodišnje zanimanje za Monetovo istraživanje svjetla naprosto eksplodira u ekstatičnu apstrakciju.
Na pitanje je li emigrant, Delaney je dgovorio: “Čini mi se da, da biste bili emigrant, netko vas mora na neki način otjerati iz domovine. Kad sam napustio SAD 1950-ih, to se nije dogodilo. Da biste mogli ‘ne pripadati’, najprije negdje morate pripadati. Ja pripadam ovdje, u Parizu. Ovdje mogu biti ono što jesam.” A to se najbolje vidi u portretu njegova prijatelja Jamesa Baldwina iz 1967. Žuti pastozni namaz omogućio mu je “prodor u nešto što je u mnogočemu dublje od krutosti forme.”
Na izložbi je snažno naglašena veza Delaneya i Baldwina. Kao crni homoseksualci, obojica su se borila s neprihvaćanjem i društvenim pritiscima. Uz Delaneyev portret Baldwina piše: „Od Beauforda Delaneya naučio sam o svjetlu – svjetlu koje postoji u svemu, na svakoj površini, na svakom licu.“
Dorris Haron Kasco, Fou nu dans une rue, 1994.
Možda je Tom Gotovac kriv što sam malo dulje zastala ispred ove fotografije golog muškarca koji trči ulicom i gleda u objektiv fotoaparata, a možda je autor Dorris Haron Kasco naprosto znao da će malo tko ostati ravnodušan na ovako subverzivan čin. A koji je, priznali mi to ili ne, i dalje šokantan kao nekada gola Olympia.
Naime, kada je autor u osamdesetima došao u Pariz na studij mode, malo što je upućivalo na to da će svijet glamura zamijeniti cestama rodne kuće i da će se vratiti na obalu Bjelokosti te fokusirati na ono što se u gradu skriva: noćne siluete ljudi koje društvo zaboravlja.
“Dan za danom, noć za noći, neuvježbano se kazalište odvijalo na prometnim ulicama Abidjana. Izopćenici društva sudjelovali su kao nevoljni akteri u onome što su lokalci nazivali Les fous d’Abidjan – luđacima, ludima iz Abidjana. Neki su bili potpuno goli muškarci i žene koji su lutali ulicama. Drugi su ležali nasred ceste, jeli iz kanti za smeće ili sjedili tiho pokraj puta”, priča autor.
Serija Fou nu dans une rue jedan je od njegovih najpoznatijih radova – sirov, iskren, bez uljepšavanja. Fotografija prikazuje golotinju i ranjivost u urbanoj sredini, a kroz nju Kasco baca svjetlo na one koje svi gledaju, ali nitko ne vidi.
