Postoje djela koja čitamo te ona koja čitaju nas. „Mali princ“ nedvojbeno pripada potonjoj kategoriji. Moj prvi susret s njim odvio se u ranome djetinjstvu, u periodu u kojemu još uvijek nisam savladala vještinu čitanja, stoga sam slovkala riječi i oduševljeno promatrala popratne crteže. Naše se druženje nastavilo u svim narednim godinama te danas ni sama nisam sigurna koliko sam mu se puta vraćala. Nešto je gotovo magično u toj knjizi – riječi ostaju iste, no značenje se mijenja ovisno o dobi i situacijama u kojima se nalazimo.
Mali princ kao da prepoznaje što nam je u datom trenutku potrebno, a na nama je tek da čitamo otvorena uma te si dopustimo prihvatiti poruku koju nam šalje. De Saint-Exupery nesumnjivo je bio majstor svoga zanata; u nekom paralelnom svemiru vjerojatno i čovjek mog života, jer, gdje danas pronaći pilota koji je istovremeno veliki umjetnik?! No o tome nekom drugom prilikom… Njegovo najljepše djelo ove godine slavi veliku 80. obljetnicu, a postoji li bolji način za obilježiti je od toga da ga pročitamo iznova? Ovoga sam se puta neobično dugo zadržala na dijalogu Maloga princa i Lisca:
Jedini na svijetu
Ja tražim prijatelje… Što znači „pripitomiti“? – upita Mali Princ
To je nešto sasvim zaboravljeno – reče Lisac – Znači „stvoriti veze“. Ti si za mene samo dječak posve sličan stotinama tisuća dječaka. I nisi mi potreban. Ni ja tebi nisam potreban. Ja sam za tebe tek lisac sličan stotinama tisuća lisaca. Ali ako me pripitomiš, bit ćemo potrebni jedan drugome. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedini na svijetu.
Umjesto objašnjavanja ljudskih, često odviše kompliciranih odnosa, Lisac tvrdi da „pripitomiti“ naprosto znači „stvoriti veze“. Na prvi pogled, definicija djeluje nedovoljno, gotovo trivijalno, prekratko da bi obuhvatila svu kompleksnost odnosa. Međutim, upravo jednostavnost krije nenadmašnu preciznost te nudi putokaz za ono u čemu se nerijetko gubimo – odnos nije stanje, već proces. Ne događa se odjednom nego se gradi, razvija se međusobnim prepoznavanjem, razumijevanjem, upoznavanjem svih lica druge osobe, čak i onih koja nisu bez mane. To je ono što osobu čini našom, a nas njihovom.
O vremenu, srcu i stvarima koje su nevidljive
Mali princ i Lisac zatim nastavljaju razgovor te se osvrću i na prinčevu ružu.
Ponovno pogledaj ove ostale ruže… Shvatit ćeš da je tvoja jedinstvena na svijetu – reče Lisac.
Mali princ pođe iznova pogledati ruže, pa nastavi – Niste nimalo slične mojoj ruži. Nitko vas nije pripitomio, ni vi niste pripitomile nikoga. Lijepe ste, ali ste prazne. Za vas se ne može umrijeti. Običan prolaznik mislio bi da vam moja ruža sliči. No ona jedna važnija je no sve vi zajedno! Samo sam nju zalijevao, zaklanjao vjetrobranom, slušao kako se žali, i hvali, i ponekad čak samo kako šuti. Jer je to moja ruža.
Otkrit ću ti tajnu – prozbori zatim Lisac – Samo se srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo. Vrijeme koje si dao svojoj ruži ono je što je čini toliko posebnom, a ti zauvijek postaješ odgovoran za ono što si pripitomio.
S novim, veličanstvenim izdanjem remek-djela Antoinea de Saint-Exupéryja krenite na čudesno putovanje puno magije i poezije! Školska knjiga i dvadeset nakladnika iz cijelog svijeta obilježavaju ovim raskošnim izdanjem s ilustracijama slavnog dizajnerskog dvojca MinaLima 80. obljetnicu prvoga europskog izdanja Malog princa.
Zašto se bojimo da će nas netko proglasiti osobom koja je previše
Iako je riječ o jednom od najcitiranijih dijelova knjige, ono što me ovoga puta navelo da upravo ondje zastanem jest suvremen, a usudila bih se dodati i površan način pristupanju odnosima. Instant-prijateljstva i instant-veze koje na prve naznake različitosti te omanjih turbulencija završavaju jednako rapidno kao što su i započele, prihvatili smo kao posve normalnu pojavu. Štoviše, odaberete li učiniti onaj ‘extra mile’ ne biste li i drugome i sebi dali bolju priliku za istinsko upoznavanje, riskirate biti proglašeni ‘osobom koja je previše’. Ranjivost, emocije i nedostatke skrivamo kao zmija noga, a istovremeno nikada nismo osjećali veću unutarnju prazninu te potrebu za smislenom konekcijom.
Mali princ podsjeća nas na to da vrijednost ne prethodi odnosu – ona iz njega proizlazi, a smisao ne pronalazimo slučajno već ga svjesno stvaramo ulaganjem jedni u druge. Njegova ruža nikada nije bila jedinstvena sama po sebi, no za njega je postala jedinstvena pažnjom, brigom, strpljenjem i vremenom koje je odabrao uložiti u nju. U tom smislu, njihova ljubav nije bila otkrivanje nečeg nadnaravnog nego svjestan čin kojim su oplemenili odnos.
Mali princ (MinaLima)
Antoine De Saint-Exupéry
Između zauvijek i undo opcije
Lisac, međutim, ide korak dalje. Njegova najpoznatija rečenica „Samo se srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.“ često se citira, no rijetko promišlja do kraja. Nevidljivo nije skriveno u kakvom mističnom smislu, ono je naprosto nedostupno pogledu koji ne sudjeluje. Nemoguće je uočiti vrijednost ruže ukoliko nismo bili uz nju u trenucima ranjivosti ili pak onima u kojima je bila naizgled teška za razumjeti. Jedinstvenost drugih zapazit ćemo tek nakon što zavirimo u svu njihovu kompleksnost.
Osim toga, riječ „zauvijek“ danas je nešto na što ćemo kolektivno protrnuti. Ona nosi težinu koju je zaista teško prihvatiti bez otpora i straha jer ne ostavlja prostor za privremenost ili lako odustajanje. Ipak, biti „zauvijek odgovorni za ono što smo pripitomili“ ne nosi moralnu obvezu u krutom, izvanjskom smislu, već emocionalnu spoznaju da jednom kada nekoga učinimo jedinstvenim u vlastitu svijetu, ne postoji opcija vraćanja na staro stanje bez tragova tog odnosa, kao ni poništavanje vremena koje smo uložili. Iz tog je razloga danas važno, možda važnije no ikad, svjesno birati koga pripitomljavamo te kome dopuštamo da pripitomi nas.
Možda se upravo u tome krije magija Maloga princa – on ne nudi odgovore, no postavlja prava pitanja. Koliko smo vremena spremni dati, koliko smo spremni pokušati razumjeti, koliko smo spremni preuzeti odgovornost za ono što smo sami učinili važnim?
