Zašto volimo prevarante i priču o Robinu Hoodu?
Ako je vjerovati Anninom odvjetniku iz serije, to je zato što imaju muda i zato što se usuđuju činiti stvari kojih bi se većina nas ustručavala. Jednostavno uđu u luksuzni hotel, mlažnjak, marokanski hotel s pet zvjezdica, opelješe Bergdorf, naivnu bogatašicu kod koje žive, navuku bankare na velike pozajmice, a kada im netko bojažljivo kaže da je kartica odbijena naprave takvu scenu, ni ne skidajući svoje Celine sunčane naočale, da im morate povjerovati.
No nije samo fora u tome da mi, gledajući seriju, na javi doživljavamo nemoguće scenarije kao u snovima (postoji tumačenje koje kaže da nas mozak priprema na razne situacije pa zato vrti nerealne priče – od fantazija do noćnih mora). Anna nam u ovoj seriji drsko postavlja i pitanje – koliko smo zapravo inteligentni, a koliko glupi.
Dakle, s jedne strane imamo dojam kao da na ekranu gledamo neki nerealan san gdje pravila zbilje ne vrijede, a s druge strane rješavamo test inteligencije, a cijelo vrijeme strepimo za rezultate pitajući se – jesmo li mi tako naivni ili je Anna toliko pametnija od svih onih koje je prevarila. Naravno, tu je i onaj ekstra poklon – da pomalo zlurado uživamo jer su bogati ostali bez love, kao što dečko od Annine frendice Neff zlurado komentira prevaru zvanu Fyre festival. Tko zna, možda negdje duboko u sebi vjerujemo da je život posložen kao šah te da neka pravila ipak vrijede, jer zašto neki imaju milijune, a neki siću ili ništa.
Zašto više nade polažemo u ljude nego u projekte i ideje?
Okej, život možda nije kao šah, ali poslovanje bome jest. Tako barem misli glavna junakinja serije koja je odlučila da će prvi post na njezinom Instagram profilu pod lažnim imenom @theannadelvey biti upravo ploča sa šahovskim figurama.
Cijela drama u seriji i svi rizici koje Anna poduzima vrte se oko toga da ona ne želi biti samo naivna i glupa cura s naslovnica tabloida, a koju novinari zovu elitistica ili wannabe sponzoruša, već ozbiljna igračica, a kojoj je samo jedan potez na šahovskoj ploči falio do toga da ostvari svoj američki san, osnuje ADF zakladu i uđe na Forbesovu listu najuspješnijih žena.
A da je za pobjedu bitnije imati prave figurice na ploči dokazuju i scene u kojima Anna ide na niz poslovnih sastanaka ne bi li primamila najbolje ljude svoje branše za sudjelovanje u njezinom projektu – arhitekte, galeriste, bankare, odvjetnike, kuhare – a svi je otkantavaju riječima da će pristati tek kada vide tko je od ekipe pristao. Jer ljudi su uvijek bitniji od ideja, ma koliko one briljantne bile.
I da je u cijeloj priči o ostvarenju američkog uspjeha najbolje početi od vrha, jer ako nemaš užasno bogatog mentora koji će te uvući u klub, možeš samo sanjati o onoj ideji da možeš započeti kao perač podova i doći do vrha. Okej, to je možda nekada bilo moguće, no vremena su drugačija. I ako ne uspiješ prodati svoj startup ili aplikaciju do 25. godine, preostaje ti samo da te zovu mlitavim milenijalcem.
Jesu li manifestacije i poslovne mantre tipa „Fake it until you make it“ dobre ili štetne?
Kažu da malo fejkanja nije nikome naškodilo te da su lažima pribjegavali i najveći na početku karijere. Recimo Frank Sinatra za čijim su plavim okicama bile lude žene diljem Amerike. Iako je prava istina bila ta da su menadžeri plaćali ženama da na njegovim nastupima padaju u nesvijest. Istim metodama služio se i Studio54, jer su povodom otvorenja danima puštali mjuzu i držali vrata zatvorenima.
No kako uspjeti u New Yorku tako da kasnije možeš bilo gdje ako dolaziš kao imigrantica iz siromašne obitelji Rusa koji su se nakon sloma Sovjetskog Saveza preselili u Njemačku, tata ti je bio vozač kamiona, mama domaćica, a društvo u školi ti se smijalo zbog sumnjivog stylinga?
Pa najlakši način je taj da uložiš sve u pravi imidž, pomislila je glavna junakinja. Ta i istraživanja govore da ljudi većinom steknu dojam o nekome u prve tri sekunde. A u ljudskoj je naravi da mozak ne provodi stalno razna objektivna ispitivanja i sumnjičenja jer tako ne bismo nikuda stigli. Tako barem tvrdi američki pisac i novinar Malcolm Gladwell u knjizi Kako razgovarati sa strancima, u kojoj istražuje najveće prevare i zablude tijekom povijesti 20. stoljeća – od toga zašto su suvremenici vjerovali Hitlerovim riječima i potpisanim ugovorima te zašto su suci i porotnici bili skloni pogrešnim procjenama na osnovu izgleda.
Uostalom, gledali smo i zadnje epizode serije I tek tako u kojima Seema bez prebijene pare troši ogromno bogatstvo na izgled, umjetne trepavice i privatnog vozača. Jer kada takva dođe na sastanak, svi automatski misle da je bogata, uspješna i sposobna. Pa ako ovo sve nisu hodajući moodboardi i vrlo jasne upute Svemiru, ne znamo kako mu onda nacrtati što želimo.
No iz ove perspektive gledano, možda je lik trenerice opsjednute Svemirom Kacy ubačen u seriju tek toliko da nas osvijesti da nije sve u svemiru i kismetu, nego i u našim rukama. Samo treba zasukati rukave i dati otkaz ne bi li ostvarili svoje snove, baš kao što radi recepcionerka Neff u seriji.
Što je to zapravo identitet u kapitalizmu i robujemo li previše slikama i lažnim predodžbama?
Tko od nas nije ponekad nešto slagao, smuljao ili barem koristio filter na društvenim mrežama, neka baci kamen na Annu. Tim riječima počinje obranu Annin odvjetnik, želeći izazvati kod porote razumijevanje, ako ne i empatiju, a za to vrijeme njegova klijentica samo razmišlja je li odabrala dobru odjevnu kombinaciju, koliko ima snimatelja u sudnici i hoće li bijela haljina na saslušanju presude biti dovoljno jaka poruka da je nevina.
Uostalom, možda je u doba kada je Roosevelt bio predsjednik bilo nebitno kako čovjek izgleda jer nije bilo sve non-stop u medijima koji slici daju prednost. No Anna zna da je glavna caka doba u kojem živimo – to što mala slika na tražilici kroji identitet i ostaje zauvijek.
Dok se Anna kroz cijelu seriju bavi naoko površnim pitanjima kako izgleda, treba li obojati kosu u tamniju nijansu i staviti naočale da bi je muškarci ozbiljno shvaćali na sastancima, a vrhunac zanimanja dosiže upravo modnim kombinacijama za stylinge u sudnici, a za koje je angažirala i vrhunske stiliste te na to potrošila 10.000 dolara, za to vrijeme se novinarka Vivian, koja prema Anni izgleda katastrofalno jer nema stila, bavi nekim drugim pitanjima.
Iako je njezin lik skrojen prema stvarnoj novinarki Jessici Pressler, koja je za New York Magazine napisala kompleksnu priču o Anni te doživjela uspjeh, ona i dalje ima problem sa svojim tekstom jer smatra da nije pogodila u pravu bit svega ovoga i odgovorila na pitanje – što je zapravo identitet u doba kapitalizma. I je li moguće da je Anna otkrila pravu dušu New Yorka jer nije bitno izgledati dobro, nego izgledati skupo. I jako posebno.
Kako je aura postala novi uspjeh, a storytelling novo vrijeme?
Možda ste i vi zaboravili Anninog dečka s početka serije. Pardon, to joj nije bio dečko nego tip s kojim se samo ševila i koji je prilikom svađe s Annom tražio 40% love od njezina fiktivnog biznisa. Iako je i on, da budemo dosljedni forama s početka teksta, zapravo samo prodavao muda pod bubrege.
Naime, dečko kompjuteraš ili, kako je on volio da ga se zove, futurist, držao je nadahnuta predavanja na TedTalku i žicao milijunaše lovu za svoju aplikaciju Wake, koja radi biznis od snova. A jedna od njegovih uleta bogatašima na jahti koja plovi oko Ibize bila je i ona da su danas ‘podaci novo vrijeme’ te da treba poslovanje prilagođavati novim biznisima.
A nakon svih odgledanih devet epizoda nameće se jedno drugo pitanje. Je li moguće da je Anna javno pokazala kolektivni san našeg društva? Jer biti poseban u doba kada je sve generičko, usporedivo, predvidivo – jedino je ono što nam vraća krv u žile i tjera da se osjećamo mlado i poletno. Baš kao što je iskusio bankar Alan Reid.
A najbolji način da druge ljude natjerate da postanu opsjednuti vama ili da žele biti u vašem društvu i poslovati s vama jest taj da ih natjerate da misle da vi imate ono što njima fali. I da zapravo zaigrate onu prastaru igru, a koju je prvi prokužio Groucho Marx kada je rekao: „Nikada ne bih bio član kluba koji bi me htio za člana.“ Drugim riječima da miksate skupocjen stil, originalnu spiku s malo ili više bezobrazluka – e da biste sugovornicima bili vječna enigma.
Uostalom, kako kaže recepcionerka Neff – svi u New Yorku nešto muljaju i igraju da bi dobili. A to iz prve ruke znaju najbolje Annin odvjetnik, novinarka čija je karijera dobila erekciju nakon slavnog suđenja najpoznatijoj opsjenarki Manhattana, te sama Anna, kojoj je Netflix navodno platio 300.000 dolara da ekranizira njezinu životnu priču.
Posve dovoljno da pokrije sve dugove koje je nabila dok je živjela u zabludi da će njezini snovi postati stvarnost, a aura uspješne poslovne žene obasjavati sve njezine fotografije koje će živjeti vječno. Ili barem dok ne propadnu Google, kapitalizam i svi njihovi identiteti.
