„NE RADI SAM“ bio je naziv koncepta 58. Zagrebačkog salona koji je ove godine održan u siječnju u galeriji Lauba, a na kojem su prikazana 62 sjajna rada, no kako stvari stoje jedan rad kao da je nametnuo još jedan radni naslov, a koji bi se mogao opisati i kao ‘NE GLEDAJ SAM’. Naime, na dnu izložbenog prostora na zidu je bila pričvršćena gigantska zastava koja je naprosto vibrirala u jarkim bojama i kao da je automatski prizivala gledatelje da joj se približe na kraju putovanja i odgonetnu slojeve figura, simbola i apstraktnih oblika.
Bio je to rad ‘Politika boja – Hromopolitika’ sjajnog beogradskog umjetnika Siniše Ilića, a pred kojim su posjetitelji stajali, podizali glave i glasno diskutirali. Nekima su asocijacije bile zastave revolucije, nekima migracije i miješanje naroda, trećima otvorne špice filmova i serija kao što su Vertigo, Mad Men ili grafiti Danijela Žeželja, a četvrti su rad opisali kao ‘Kada Edo Murtić sretne siluete Zoltana Novaka, Matisse se zadovoljno smije, a aktivisti kuju planove’. No mi smo nakon brojnih razgovora i teorija u Laubi zamolili ovog sjajnog umjetnika da nam otkrije kakav je njegov emotivni i politički odnos prema radu te kako je tekao kreativni proces rada na umjetničkom djelu koji je izazvao toliko oduševljenja.
Trenutak kada je rođena ideja
Dugogodišnji suradnik, kazališni redatelj i prijatelj Bojan Đordjev pozvao me da surađujemo na performativnom radu Politika boja – Hromopolitika. Bili smo inspirirani umjetnošću u javnom prostoru, slikama i mozaicima na fasadama zgrada, posebno onima na zgradi nekadašnje Škole političke edukacije, današnjeg poslovnog prostora, i na jednom od paviljona na sajmu iz šezdesetih godina prošlog stoljeća u Tbilisiju, kao i slikom Crni lav, Nika Pirosmanija.
Politika boja je diskusija o poziciji slike i reprezentacije u umjetnosti i kulturi, dostupnosti umjetnosti narodu i javnosti, porukama emancipacije, rada, ravnopravnosti, inkluzivnosti. Prostor u kojem se događa performans je serija od šest slika izvedenih u tekstilu, od kojih je svaka dimenzija 6×8 metara i koje su sastavljene od rukom izrezanih formi te postavljene na pod sale. Njihovim pomicanjem događa se performans koji aktivira i dekonstruira nesigurni status slike kao polja društvene aktivnosti. Tako promjenljiva slika nas vodi kroz slikovni svijet politike. Izrezane forme tako postaju biljke, vatrogasci, amebe i planktoni, sunce i astronauti, javnost i agora.
U finalu izvedbe cijeli se prostor pretvara u ekstatičku scenu, između apstrakcije i ljudskih silueta koja u sebe asimilira zvuk, pokret, prostor, izvođače, ali i participaciju publike, ključnu za fizičko aktiviranje slike. Upravo slika koja je centralni dio te scene izložena je na 58. Zagrebačkom salonu lucidnog naslova Ne radi sam, po pozivu kustosice Branke Benčić.
Više zastava i revolucija koncept, a manje kruti okvir i salonska umjetnost
Prvi rad iz serije otisaka na velikim tekstilima je slika Orijentacija u 100 revolucija. Slika i apstraktna i figurativna, otvorena za interpretaciju, ali naslovom usmjerena prema sadržajima i formama u kojima prepoznajemo geopolitičku i povijesnu sliku svijeta. Svojim formatom slika prekriva galerijski prostor, a bila je i iznošena iz interijera i postajala vrstom soft intervencije u javnom prostoru, na trgu, komercijalnim prostorima, glečeru Kaunerthaler, čime biva dio pejzaža, element u okolišu svakodnevice, tema revolucije utkana u okolna tkiva
Crni Mediteran je pejzaž mediteranskog bazena, uronjen je u ambivalentnost dana i noći, prostor društveno-političke dinamike, protoka robe i ljudi, u vremenu izbjegličke i humanitarne krize koja tu regiju godinama čini po život opasnim i rizičnim prostorom radikalnih kontradiktornosti; s jedne strane to je osunčani turistički pojas, a s druge humanitarna katastrofa izbjegličko-migrantske krize. Slika povlačenjem prekriva urbani okoliš koji čini naš horizont.
Dom kulture su dvije slike ponuđene publici za razmišljanje o poziciji današnjeg prostora za kulturu, kada je umjetnosti pod pritiskom neoliberalnih uvjeta proizvodnje i prikazivanja. Slike su na mjestu svečane zavjese i rikvanda – tradicionalnih mjesta reprezentacije i ogledanja društva u vlastitim kulturnim institucijama. Dom kulture je postavljen u Centru za kulturnu dekontaminaciju, svojevrsnom domu kulture Beogradu.
Vjerujem da se možemo vezati za medijski različite slike, nešto razumjeti i dati joj auru objekta želje, mjesta, prizora koji nam pruža mir, nemir, zadovoljstvo našem tijelu i umu… tako da koncept salonske umjetnosti kao pasivne i nekritičke nije u centru mog bavljenja umjetnošću.
Prvi izlazak rada u svijet
Politika boja je premijerno prikazana i razvijana u Montyju u Antwerpenu, a zatim u KAAP-u u Bruggeu i Bozaru u Bruxellesu u okviru festivala Europalia Georgia, koji se svake dvije godine održava u belgijskim gradovima, s fokusom različite europske regije. Izlaganje na Zagrebačkom salonu joj je do sada prvi izlazak u likovni svijet.
Interakcija s publikom
Publika je uvijek uključena u rad, gledanjem, znanjem, posjetom, tijelima, diskusijama koje ljudi vode između sebe ili u sebi, razmišljanjima, uostalom time što sam i ja publika toliko toga. Ipak, sve nas je nekada dotakao neki umjetnički rad koji je ostao u sjećanju, odigrao transformativnu ulogu i na kraju nas promijenio, zar ne? Moji radovi koji su interaktivni i performativni, uglavnom daju umjetnost direktno u ruke publici, ne razdvajaju ih, već ih publika ili performeri aktiviraju, pomiču i postavljaju u relacije s drugim elementima, tumače, ne nužno govorom.
Asocijacije na slobodan pad
Metafora slobodan pad me asocira na prekarnosti u kojima se krećemo te na društvo koje se ne može brinuti o sebi i drugima. Iako mislim da ljudi generalno jesu solidarni i skloni dati podršku, živimo u vremenu masovnog urušavanja sustava podrški. Slika Politika boja nema unaprijed definiranu orijentaciju kako bi trebala biti izložena, sa sve četiri strane se može gledati, može biti na podu ili lebdeća, zategnuta ili opuštena, i njen slobodan pad na Salonu mi se čini kao dobra postavka.
Kreativni proces rada
Sve su to povezani procesi i slika koja je bila izložena na Salonu je dio niza istraživanja, a završena je u samoći neke večeri u trenutku koncentracije, kada sve te papire i akvarele složim u skener i napravim efemernu sliku, čiji original ne postoji, već samo hrpa segmenata. Sve što se vidi na tekstilu Politika boja u originalu stane u plastičnu futrolu manju od A3 formata.
Vaš unutarnji film
Svidjelo mi se kada ste spomenuli Matissea u uvodnom tekstu, ranije sam znao njegove slike, onda sve to zaboravite u nekom trenutku, a paralelno s kolažima koje sam počeo raditi, naišao sam na snimke njega kako reže papire u kolaže i mislim si, zadovoljno gledajući te klipove, kako je to jedan sretan deda. Tko zna, možda nemam pojma o Matisseu.
Društveno angažirani radovi vs. vizualna ljepota
Mislim da se te dvije stvari ne isključuju i da su formalno, ili kako kažete po vizualnoj ljepoti, estetski, najprivlačniji, najeksperimentalniji, pa da kažem i najzagonetniji i emotivniji upravo radovi nastajali paralelno sa, ili kroz različite borbe.
Nomen est Omen
Politika boja je naslov kojim je Bojan obojio i istraživanje i performans i slika na Salonu ga je prisvojila. Da, boje imaju i društvenu simboliku i u tom smislu ovaj rad je donekle dekonstruira, odustajući od ustaljenih stereotipova i politika boja, stvarajući likovni narativ koji je šaren, ilustrativan, raspričan, deskriptivan i govori o izobilju značenja i relacija, izlazeći pri tome iz rigidnih razumijevanja boja i formi.
Dvojbe i borbe
Dvojbe i borbe, da, u različitim oblicima, strastima, dilemama, iscrpljenjima.
I ja bih bio super slikar, ali nikada ne znam u kojem trenu stati, David Bowie
Ovo je duhovito pitanje. Dok, kako bi rekao Stilinović – radim, odmaram, ili se “dosađujem“ u jednom trenutku kažem ok, to je ok. Da ne mistificiram, volim i nedorečene i doslovne – ‘nacrtane’ radove, a osjećam da je rad gotov kada procijenim da je dovoljno stvari rečeno, da je dovoljno toga na stolu i da se ne želim dalje raspričavati. To bi bilo kao neka fina igra na sreću, samo bez saznanja jesmo li izvukli srećku ili ne.
Što vašem radu donosi budućnost
Rad će u nekom svom obimu biti izložen u beogradskom neovisnom prostoru Kvaka 22 u travnju, a nadam se i u svom izvornom performativnom obliku uskoro. Da, nastavci, serije, detalji, dodaci, arhipelazi, fusnote, sezone radova, sve su to formati kojima se bavim u svojoj praksi.
Siniša Ilić je likovni umjetnik koji se kroz različite medije bavi društvenim fenomenima i mehanizmima istražujući forme rada, tenzija u društvu, nasilja i nestabilnih situacija. Izlagao je u Muzeju suvremene umetnosti, Muzeju Afričke umetnosti, Kulturnom centru i na Oktobarskom salonu u Beogradu; galeriji Nova u Zagrebu; muzeju MAXXI u Rimu, Georges Pompidou centru, Kadist Fondaciji u Parizu; galerijama Tate Modern i Calvert 22 u Londonu; Uralskom bijenalu u Jekaterinburgu, Kunshalle, WUK i Open Space galerijama u Beču, LOFOTEN festivalu, MSUu u Zagrebu i Ljubljani, Kunstraum Innsbrucku… Među osnivačima je TkH (Teorije koja hoda) umjetničko teorijske platforma iz Beograda (2000-2017). Istražuje forme kolektivnog rada, performansa, bavi se dizajnom scenskog i izvedbenog prostora, kao i istraživanjem pozicije umjetnika kao kustosa. Više i radovima na: http://sinisailic.blogspot.com.
Fotografije: Siniša Ilić
