U nadrealnom i fantastičnom slikarstvu ništa nije čudno pa čak ni to kada slučajno zalutaš na svečano otvorenje izložbe „Uzorne priče iz konzerve“ Slavka Krunića u lošinjsku Palaču Fritzi pet minuta prije otvaranja i automatski kreneš prema jednom portretu kao da se već otprije poznajete. Bijela kapica s plivačkim naočalama, oči sanjara i ruka podbočena pod bradu. Djelovala je mlado, pomalo sjetno i zagledana u samu sebe. Prišla sam joj bliže jer njezine oči bile su tako velike i nudile ideju da je moguće i dublje zaroniti u njih te pronaći onu točku u kojoj sve nestaje. A tko zna – možda i ono o čemu sanja pisac portreta Mister Gwyn, glavni junak romana Alessandra Baricca koji mjesecima promatra osobu koju portretira prije nego što na papir napiše ekstrakt njezine esencije.
Iako me isprva dobrodušnim pogledom i blagošću podsjetila na sliku „Djevojka s bisernom naušnicom“, već pogled na metalnu kutiju nalik konzervi za ribe te ime „Zahrđala Olimpijka“ me automatski otrijeznio i spustio na zemlju. Doslovce kao da je rekao – sjeti se koliko je potrebno odricanja ako želiš ganjati snove. Težak je to i ustrajan posao, a ako ne pripaziš, tako se lako porežeš ili ispadneš iz igre. Što sam je dulje gledala, u njoj su se miješale razne emocije, ali i tragovi likovnih utjecaja – naivnost rane renesanse, stilizacija i zrnata tekstura nanosa boja te humor strip-junaka. I baš kada sam pomislila da izloženi portreti izgledaju kao da je netko u snovima spojio Modiglianove tužne portrete izduženih figura i vesele figure Vaska Lipovca koje ne mare za kilažu, iz sjećanja je izronila i ona. Neda Arnerić, koja se s plivačkim naočalama u mojem omiljenom filmu „Ispravi se, Delfina“ krvnički bori s valovima te iscrpljenošću u podvigu da prepliva kanal La Manche.
Nema što, da su ekonomisti i neurolozi poželjeli na ovoj izložbi provoditi istraživanja na temu kako kupujemo umjetnine i zašto ih želimo svaki dan gledati na zidu, izgleda da bi se većina posjetitelja mogla svrstati u jednu kategoriju. Ne onu pragmatičnih dekoratera, niti onu kolekcionara statusa koji kupuju djela koja mogu dobro prodati, nego 100% entuzijasti i zaljubljenici koji biraju umjetninu zbog onoga što se stručno zove emotional attachment. No, kako stvari stoje, izgleda da nisam bila jedina na izložbi Slavka Krunića koja je imala dojam da joj se portreti u dvije dimenzije osobno obraćaju, jer njihov autor je pravi majstor priča, emocija i sanjar u praksi.
Na prvi pogled dosta logično jer autor je odrastao uz oca Dragišu Krunića, vlasnika automehaničarske radionice i pisca scenarija za kultnu TV seriju „Priče iz majstorske radionice“, u kojoj je imao priliku upoznati velike kreativce koji su ga naučili kako ispričati toplu priču, zašto su ponekad detalji bitni u gradnji identiteta, a uz to zadržati dobru dozu humora. A kada već u sedmoj godini otkriješ da u tebi čuči mali nadrealist i da ti instrukcije daju neki od najboljih slikara u zemlji, nije neobično upisati Fakultet likovnih umjetnosti u Beogradu, a usput otkriti da likovno izražavanje najbolje ide uz DJ-ing, organizaciju ska-koncerata i rad u Politikinom zabavniku.
Možda su Slavkovi davni uzori poput renesansnih slikara mislili da je najveći izum ona točka perspektive u kojoj se sažimaju sve linije pa naslikano djeluje realno, no Krunić je tijekom godina uporno radio na ideji širenja točaka i bildanja imaginacije. A tko zna – možda i onom kidanju one tanke opne između stvarnosti i fikcije, jer umjetnik ne krije da bi ga posebno veselilo da se jednoga dana u nekoj vremenskoj kapsuli otkriju njegovi portreti i da budući naraštaji nakratko pomisle da su doista bili stvarni. A sudeći prema broju njegovih izložbi (43 samostalne i 200 grupnih), Krunićevi portreti su se naputovali po svijetu – od Pariza, Amsterdama, Kopenhagena, Sofije do Lošinja. Ali isto tako upoznali na desetke fantastičnih pisaca koji su željeli o njima napisati priče (David Albahari, Mirjana Ognjanović, Sanja Domazet, Nemanja Mitrović, Elodie Pinel) i glazbenika (Krunić potpisuje ilustracije za „Knjigu koje nema“ Đorđa Balaševića, promo materijale za operne produkcije beogradskog Narodnog kazališta te albume Edina Karamazova i grupa The Toasters, Rotterdam Ska Jazz Foundation, Superhiks, Deepsteady). A budući da njegove slike doslovce pričaju priče, nije nam preostalo ništa drugo nego sjesti u atrij lošinjske palače i porazgovarati sa slikarom i ilustratorom o snovima, naivnosti, satiri i svemu onome što skrivamo u malim kutijicama.
Moram priznati da sam emotivno vezana uz Palaču Fritzi budući da smo tu u osamdesetima imali koncerte glazbene škole, tu sam u sklopu knjižnice pogledala mnoge kultne filmove na videokasetama, a sada sam saznala i da je moja „Zahrđala Olimpijka“ donirana lošinjskom muzeju. Možeš li nam otkriti kako je nastala slika koja je privukla brojne Lošinjane, a koja će biti izvrsno društvo Apoksiomenu i skulpturi Adio?
Najprije veliko hvala na posvećenosti i budnoj znatiželji. Posebno je zadovoljstvo izmjestiti slike tamo gdje one istinski pripadaju. Kao i većina portreta koje sam naslikao, i „Zahrđala Olimpijka“ nastala je u nekoj vrsti kompulzivnog kreativnog zanosa. U tom procesu više sam promatrač koji u hodu saznaje što se događa nego svjesni kreator. Ali ipak se trudim dosegnuti ravnotežu između lakoće „čitanja“ i ozbiljnosti poruke koju svaka slika nosi.
Kada pričamo o sjećanjima koja su nas oblikovala, postoje li danas neka mjesta gdje tražiš i nalaziš taj vibe iz djetinjstva (radionicu tvoga tate) ili se moramo pomiriti da je došlo neko drugo vrijeme?
Vjerujem da je svijest o tome kako je došlo neko drugo vrijeme samo zamka. Ako zanemarimo sjećanja, odričemo se sentimentalnosti. Protivnik sam suvremenih kolebanja. Slobodan Novaković, poznati beogradski dramaturg i satiričar, blizak prijatelj mog oca, u svojoj knjizi „Mrtvi“ ima upečatljivu anegdotu iz studentskih dana. On i njegove kolege, mladi i revolucionarni brucoši, donijeli su bili odluku da prognaju operu iz kazališta. Učinila im se zastarjelom. Saznavši za to, njihov profesor, Dušan Matić, probudio im je sentiment i odvratio ih od brzoplete namjere riječima: „Nemojte, djeco, opera je jedino mjesto gdje možete čuti mrtvog kako pjeva“.
Jedno od uzvišenih mjesta koje priziva sjećanja što su nas oblikovala nalazim i u tvrdnji pisca Branka Kukića: „Ono što je u tome čudesno jest paradoksalna činjenica da kada ideš natrag, vraćaš se naprijed.“ Taj hod unatrag je u mom stvaralaštvu umnogome aktualan jer više brinem o znamenitoj prošlosti likova koje slikam nego za njihovu sigurnu i svijetlu budućnost.
Je li potreba da spremiš slike u prozorske okvire ili konzerve, kreiraš imaginarne biografije te pokreneš projekt „Mauzolej nesavršenosti“ slična onoj koju je opisao Orhan Pamuk u knjizi „Muzej nevinosti“?
Mogla bi se naći paralela u razotkrivanju tabua. Junaci s mojih slika žrtve su svojih neostvarenih ambicija. Njihovo nesvjesno samouništavanje nerijetko budi simpatije i oni u očima promatrača postaju heroji. Na taj način ljudske slabosti postaju vrline. Ovi junaci kao da su se uzdigli iznad stanja i zato iziskuju da budu smješteni na znamenito mjesto – Mauzolej nesavršenosti. Taj mauzolej nije mračan i hladan, nalik mauzolejima na kakve smo navikli. Njega sam prethodno uspio dobro prozračiti. Kroz njega neprekidno struji zrak, dragocjen vjetar koji će zagolicati.
U romanu „Sjajno mjesto za nesreću“ Damir Karakaš spominje dovitljive prodavače na ulicama Pariza koji turistima nude pariški zrak u konzervama. Gotovo svi likovi na tvojim portretima izgledaju kao dobroćudni sanjari koji negdje u sebi kriju neki krivi potez ili lakovjernost da nasjednu na velike priče. U kakvoj su vezi snovi i zahrđale kutije, a potom i sveci i satirični junaci?
Ikonografiju mog rada čine stilizirani ljudski portreti ili figure, komponirani na karikaturalan način, ali gestom koji ne dovodi do jake ironije i bez namjere da im se podsmjehnem. Jednostavno, riječ je o posebnoj vrsti stilizacije. I u sakralnom slikarstvu stilizacija je jako zastupljena. Napominjem ovo zato što se portreti koje slikam mogu staviti u zajednički okvir s likovima svetaca. To mi je postalo jasno kada sam uočio sličnost između sudbina svetaca i junaka satire. U oba slučaja po nekom modelu neizbježna je tragična sudbina. Ali kada je u pitanju satira, ozbiljnost nas propisno potiče na smijeh. Ovakav vid interpretacije i odnosa prema surovoj realnosti najednom me je osvojio. Poželio sam postaviti svoje junake u jedan takav siguran okvir, makar to bila i zahrđala konzerva, kako bih bio uvjeren da će svima biti sanjalački ugodno, čak i u nezgodnoj situaciji.
Začudnost i očuđenje bile su omiljene riječi nadrealista i dadaista. No moram priznati da si njezin duh uspio dosta dobro sačuvati. Kako uspijevaš svojim portretima zadržati pažnju gledatelja koji su gotovo otupjeli od raznih šokova i potrebu da otkrivaju dublje slojeve tvojih radova?
Promatrača tu vjerojatno nešto golica. Možda prilika da se usudi na hrabri pogled u nepoznate dubine čovjeka, ali i sentimentalnu priču o ljudskim slabostima od kojih čovječanstvo uzaludno pokušava pobjeći.
Jesu li tvoje slike toliko uspješne u komunikaciji s gledateljima jer pogađaju duh vremena koji je kombinacija melankolije, naivnosti malog čovjeka i humora ili je u igri nešto drugo?
Moji portreti, iako začuđeni svijetom u kojem postoje, više od svega traže sugovornike s druge strane.
Kada si otkrio satiru i zašto ti je važna?
Satira mi je urođena „mana“. Moj otac se afirmirao kao satiričar. Ali mi je satira ušla pod kožu i preko prve omiljene knjige iz djetinjstva, s izmišljenim pričama Baruna Münchhausena. Doza humora u umjetnosti samoj stvarnosti daje mitološku dimenziju. Samim time nudi otklon od postojeće stvarnosti. Satira ima plemenitu pomirljivost. Kao i ono čemu nismo rado skloni, a to je priznavanje greške. Imam sličan vrijednosni sud kao brazilski pjesnik Mario de Andrade: „Želim provesti život s ljudima koje krasi istinska čovječnost. Ljudima koji se znaju smijati vlastitim greškama.“
Izgleda da je svijet već tisućljećima opsjednut velikim očima. Glazbena istraživanja govore da su oči najopjevaniji dio tijela u 90% žanrova. Car Konstantin je inzistirao da na spomenicima i novčanicama ima puno veće oči, Tim Burton je snimio film „Big Eyes“ o slikarstvu Margaret Keane, a današnje aplikacije nude ideju da ih u par sekundi možemo učiniti izražajnijima. Zašto te privlače velike bademaste oči i zbog čega su ti bitni tragovi kista i asimetrija?
Jezik nas često otkriva više nego što bismo mi htjeli. Tako je i s očima. Slikajući portret s velikim očima u situaciji sam da potaknem tu spontanost. Oči rijetko što mogu sakriti. Upravo su one, naročito kada su u disproporciji, stjecište meni tako poticajnih manjkavosti.
Zanimljive su priče kupaca tvojih portreta koji su toliko živi da im pojedinci čak mahnu prilikom izlaska iz kuće i svi imamo dojam kao da se znamo, iako si izričito govorio da su oni čiste ideje, rezultat tvoje mašte i da nastaju na onoj tankoj granici između sna i jave. Kako ti upoznaješ svoje likove i iznenadiš li se koji put rezultatom?
Svoje likove najviše volim upoznavati kroz tuđa tumačenja. I više se raspametim nego što se iznenadim. Jer ovdje je uglavnom na snazi princip prepoznavanja. Unaprijed sam odabrao da pođem onim likovnim putem koji ide negdje mimo postojeće realnosti da bih stigao do imaginarnog prostora i snoviđenja u kojima ću se osjećati kao kod kuće.
Kako se nosiš s nemoralnim ponudama da napraviš portrete stvarnih ljudi?
To su uglavnom želje malih ljudi. Valjda je lakše brinuti o sebi kada ste mali. Ali netko ima potrebu i za dadiljom.
Mona Lisa, Djevojka s bisernom naušnicom, Zlatna Adele, Rembrandtova straža, slike Denisa Hoopera – niz je slika koje su inspirirale brojne pisce i filmaše da stvore svoje priče. Pa ipak, mislim da je rijetko koji slikar ostvario toliko puno književnih suradnji koje su oživjele likove. Misliš li da ima nešto u tvojim slikama što traži priče ili se neke suradnje jednostavno dogode zbog sličnih afiniteta ili slučajnosti?
I sam se trudim da likovi koje slikam imaju što veću samostalnost. Godi mi kada ih pisci svojim pričama oživljavaju i dodatno pretvaraju u autonomne ličnosti. Postoji u toj suradnji uzajamnost. Ona učvršćuje vjeru u neistinitost.
Zašto knjiga, a ne film ili strip?
Knjiga ostavlja više prostora za dopisivanje.
Primijetila sam da na izložbi gledaš koji portreti privlače najviše pažnje? Jesi li došao do nekih spoznaja – kako biramo kojim ćemo portretima prići?
Zanimljivo je da se bliže prilazi onim likovima koji izgledaju bezazlenije. Ne kaže se slučajno: tko je zreliji, brže istrune.
Pred kojim si umjetničkim djelom u zadnje vrijeme najduže stajao jer si osjetio emotional attachment i zašto?
Zadivljen sam filmovima Paola Sorrentina jer ne odbacuje tradiciju, već se vješto igra sintezom prethodnih epoha i suvremenosti.
I za kraj, možeš li nam otkriti kako izgleda projekt kojeg tek sanjaš?
Taj san je epohalna anomalija. Od krucijalnog je značaja te ga je nužno, svaki put iznova, smjesta zaboravljati.
