Da se riječ svjetlopis, kao hrvatska inačica riječi fotografija, ukorijenila, njena bi tvorbena analiza savršeno opisivala fotografski rukopis Stanka Abadžića. Majstorsko umijeće pisanja svjetlom dominantni je sloj čitanja magnetski privlačnih Abadžićevih fotografija – fotografa koji za sebe govori da nema poruku, ne propitkuje ništa, već samo fotografira. Uz istančano doziranje svjetla i tame, Abadžića definira i vječna radoznalost te izuzetan senzibilitet u traženju kadra.
Njegov proces fotografiranja uvelike se sastoji od igre onime što je već tu, na što je na lokaciji naišao, uklapanja modela u kadar te povremene uporabe rekvizita. Vizualno su to pametni i visoko-estetski kadrovi, dosjetljivi, s često prisutnom dozom humora koja se čita iz izbora rekvizita naspram lokacije ili pak poze modela u zatečenoj okolini. Očišćenost kadra i forme, osamljene lokacije, opreka svjetlost-tama te neinvazivnost u prirodnosti pokreta modela doprinose gotovo nadrealnim kompozicijama. Moć opažanja koju Abadžić posjeduje očituje se kroz ritam prirodnih sjena, preklapanja oblika dijelova tijela s prostornim oblicima te ornamentalnosti koju izvlači, kako iz prirodnih sjena, tako i kroz sjene nastale korištenjem rekvizita.
Izbor fotografskih aktova Stanka Abadžića, koji se ovom izložbom donosi, najbolje je od suvremene hrvatske fotografske produkcije. Njegove umjetničke, crno-bijele fotografije podsjećaju na pionirske fotografske tehnike poput platinotipije i mokrog kolodija. Decentnim, studioznim aktovima Abadžić veliča ljepotu ženskog tijela, ljepotu života. Proces prilagođavanja modela kadru te igra svjetlom i sjenom osnažuje ljepotu ženskog tijela. Takav koncept postiže upravo time što mu glavni sadržaj fotografije nije isključivo subjekt kojeg prikazuje, već su to i emocije te atmosfera koju prizor evocira. Njegove fotografije nadilaze prividno, ali nisu simbolične ili reprezentativne – on druge poruke osim ljepote življenja nema.
Abadžić spretno čuva anonimnost modela, no zbog intimne atmosfere imamo osjećaj kao da je poznajemo. Ona kao da je postala arhetip poštivanja žena. Ponekad je ona u prvome planu, katkad je prekrivena velom, a kad nije odmah tu, kroz rapsodiju svjetlosti i sjene tražimo je pogledom.
Stanko Abadžić rođen je u Vukovaru 1952. godine. Od oca u petnaestoj godini dobiva prvi fotoaparat, SMENA 8, kojim snima prve amaterske fotografije. Ubrzo postaje član Fotokluba Borovo i počinje izlagati na skupnim i samostalnim izložbama u Borovu i Vukovaru. Diplomirao je germanistiku, više godina bio dopisnik Vjesnika iz Vukovara. Iz tog razdoblja poznate su njegove fotoreportaže s Malte o turizmu, iz Istanbula o shopping turama naših ljudi, te iz Tunisa o životu Berbera.
Od 1995. do 2002. živi i radi u Pragu kao samostalni fotograf. Tamo se etablira kao umjetnički fotograf nakon što mu je Veleposlanstvo Republike Hrvatske organiziralo retrospektivnu izložbu u čuvenoj galeriji Dom Jozefa Sudka i tiskalo prvu monografiju, U ogledalu života. Godine 2002. vraća se na hrvatsku fotografsku scenu velikom izložbom u Muzeju Mimara gdje izlaže i svoj najpoznatiji praški ciklus In absentia.
Nakladnička kuća Artresor objavila je istoimenu monografiju. Stanko Abadžić živi u Zagrebu i aktivno surađuje s nakladničkim kućama Meandar, AGM, Fraktura, Znanje, Disput i drugima na oblikovanju naslovnica knjiga. Do sada je samostalno izlagao u Njemačkoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Portugalu, Sloveniji, Srbiji, Francuskoj, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, SAD-u te na brojnim skupnim izložbama u Europi. Abadžićeve fotografije nalaze se u mnogim privatnim i muzejskim zbirkama u Njemačkoj, Japanu, SAD-u, Češkoj i Hrvatskoj. Dobitnik je mnoštva nagrada i priznanja, poput zlatne medalje FIAPA u Danskoj na temu urbanog pejzaža.
Fotografije: Stanko Abadžić
