Kada su se prvi put 1998. pojavile na malim ekranima u svojim ekscentričnim kombinacijama žarkih boja, nespojivih uzoraka, usta puna seksi dijaloga i još smjelijih avantura, mnogi su zaključili da se Carrie, Samantha, Miranda i Charlotte zapravo ponašaju kao homoseksualci New Yorka krajem devedesetih – opsjednute su seksom i šopingom, držeći se krilatice ‘što više, to bolje’. No ono što je prije 27 godina zvučalo revolucionarno, oslobađajuće, emancipirano s godinama je poprimilo neke druge boje. Puno zagasitije, realnije, depresivnije.
Od nabrijanih dijaloga do šutnje i knedle u grlu
Dokaz za to je i serija na kanalu HBO ‘Razgovori s prijateljima’ nastala prema hit-romanu irske spisateljice Sally Rooney, koja je od ‘Seksa i grada’ zadržala paaa… recimo to tako, samo neku vrstu prijateljstva i, naravno, mit o velikoj ljubavi na prvi pogled koja pobjeđuje baš sve probleme. Ok, ne baš one bezuvjetne, površne, koja će učiniti sve za sjajan privid, nego više one krhke, ponekad mučne veze koje se pomno propituju iz epizode u epizodu. Pa ako je generacija X seriju ‘Seks i grad’ pamtila po nezaboravnim, duhovitim dijalozima njihovih ekstrovertiranih junakinja od kojih su nam suze frcale na oči, dvije serije nastale prema romanima zvijezde milenijalaca – ‘Razgovori s prijateljima’ i ‘Normalni ljudi’ pamtit ćemo po knedli u grlu i suzama od ganuća koje ponekad poteku nakon seksa.
No kako se zapravo dogodio taj veliki obrat da se, kako se žale čak i nabrijani novinari Guardiana, sve u najnovijoj seriji ‘Razgovori s prijateljima’ odvija užasno sporo, čak gore nego u realnom životu, da se junakinje bezvoljno vucaraju gradovima i izgledaju kao da ih boli briga što imaju na sebi, a kamoli da se našminkaju, što ide do te krajnosti da su čak i boje hrvatskog mora na kojem ljetuju junakinje tako sive i isprane kako bi još više naglasile smisao i estetiku serije. I ne manje bitno, što sve te serije govore zapravo o nama – jesmo li napravile korak unatrag ili naprijed?
Popularne metode potiskivanja
Ok, nije neka tajna da gledajući sve te serije mi pokušavamo shvatiti sami sebe i ilustrirati probleme koji nas muče, a da često glavne junakinje predstavljaju glavne ženske arhetipove – Samantha kao super žena, Carrie neurotična i šarmantna kreativka, Miranda Wonder Woman i njegovateljica Charlotte. No uz tu klasičnu studiju karaktera i sheme kako koja psiha funkcionira u određenom kontekstu, bilo da je riječ o ekranizaciji chick-lita, trileru ili krimiću, još je zanimljivije vidjeti kako se serije ponašaju prema svojoj glavnoj radnji ili problemu.
Naime, svaki psiholog i psihijatar će već na prvoj seansi, čim vidi svog klijenta, posegnuti za Freudovom katalogom potiskivanja kako bi skužio kojom se metodom bijega od svog problema njegov sugovornik služi. ‘Seks i grad’ recimo majstorski koristi vudialenovski pristup intelektualizaciji problema pa su curke u stanju satima voditi dijaloge i smijehom umanjivati problem. ‘Kućanice’ na rubu grada su već toliko na rubu živaca da primjenjuju metodu racionalizacije (sebično objašnjenje za nešto što je loše učinjeno), protagonistice ‘Slatkih malih laži’ jako vole identifikaciju (zlostavljaju me pa sam i ja motivirana da budem zlostavljač), dok nitko kao ‘Žena vremenskog putnika’ ne koristi tako dobro sublimaciju, držeći se onog – uvijek mogu otići u svijet mašte i praviti se da putujem kroz vrijeme.
Poslužite se maramicom. Slobodno plačite!
No otkako su se na sceni pojavili izraelski kreativci Hagai Levi i Sarah – tvorci sjajnih serija ‘Na terapiji’, ‘Preljub’, ‘Prizori iz bračnog života’, odjednom smo shvatili da pred sobom konačno imamo serije koje su odlučile brutalno realno gledati istini u oči te prihvatiti sugestiju svog napornog šrinka koji svako malo klijentima kaže: ‘No, poslužite se maramicom. Slobodno plačite! Dopustite si da vam bude teško i da budete tužni, razočarani, očajni. Jer svaka rana koja se iskreno prizna itekako boli.’ A čini se kako odluka da se ekranizacije chick-lit knjiga, krimića i ženskih romana opsjednutih seksom, šopingom i karijerom premjeste u sferu psiholoških romana nije mogla biti bolja. Pogotovo u doba prezasićenosti društvenih mreža, sjajno upakiranih laži i fotošopiranih privida, što je naposljetku dovelo do masovnog skidanja maski i hashtaga – mental health.
Skidanje maski i duboki zaron
I stoga Sally Rooney moramo skinuti kapu jer je u svojim knjigama hrabro progovorila o svemu onome o čemu se šuti. Problemi sa samopouzdanjem, nefunkcionalne zajednice i ljubavi, obitelj koja ima alkoholičara, zlostavljača, nemogućnost da se iskažu emocije, samoranjavanje, submisivnost, nerazumijevanje svijeta kojim vladaju načela brutalnog kapitalizma, nemogućnost nalaženja smisaonog posla, zabrinutost za klimatsku situaciju i budućnost planeta, tužni dečki, problemi s depresijom, ženskim intimnim bolestima, pronalaženje seksualnog identiteta, čak i teško nošenje sa slavom te kao tračak happy enda u moru svih tih teških tema – ljubav, znanje i zrno umjetnosti kao jedini melem na sve rane.
I ne manje bitno, spoznaja da svi čudaci, mimoze, hipersenzitivci i introverti ovog svijeta imaju nešto na čemu im svi možemo zavidjeti . nevidljivi kapital zvan ‘neopisivo bogat unutarnji svijet’. Kada bi nam barem nakratko dali da budemo dio njega…
