Kada je početkom godine u kina stigao film talijanskog redatelja Paola Sorrentina Parthenope, inspiriran mitom o napuljskoj sireni, mnogi su podigli obrvu jer nisu očekivali toliko klasične estetike i nešto sporiju, meditativnu atmosferu. Ta od autora Velike ljepote naučili smo očekivati neočekivano – miks uzvišenog i grotesknog, sadašnjosti i prošlosti, euforije i tuge – zbog kojeg kino dvoranu napuštamo s osjećajem da smo prošli kroz fantastično putovanje, ali i doživjeli pokoji brodolom. Priča o novom Sorrentinovu filmu, koji crpi inspiraciju iz mediteranskog mita, nije ovdje slučajno, jer s druge strane Jadrana, jedan drugi umjetnik bavi se sličnim temama – ženama, tišinom i unutarnjim svjetovima svojih junakinja.
Izložba Woman u Laubi
Riječ je o opatijskom fotografu Romanu Groziću, u vječnom lovu na ljepotu više od 40 godina. Preciznije rečeno, od trenutka kada je u srednjoj školi, davne 1979. konačno skupio hrabrost da nakon neprospavane noći pita svog prvog modela – Vesnu Vukelić, da mu pozira ispred objektiva, pa sve do jučer, kada možda opet nije mogao zaspati pokušavajući odlučiti kojih pedeset i dvije fotografije izabrati za izložbu Woman u Laubi. I naposljetku, treba li se umjetnik brinuti kako će publika, navikla na neprestane podražaje, glasne senzacije i trendove koji slave Ugly Beauty, uopće imati sluha za dobru staru ljepotu – i to onu u klasičnom smislu?
Jer budimo iskreni – pojam ljepote godinama smo izbjegavali, osobito kada je dolazio uz žensko tijelo. Bojali smo se velikih riječi, da ne zvuče pompozno, anakrono ili banalno. Kad, sve je ionako subjektivno i u očima promatrača, a standardi se mijenjaju brže nego kadrovi na mobitelima. To zna i Romano Grozić, koji je tijekom karijere radio za najprestižnije modne časopise – Vogue, Vanity Fair, Harper’s Bazaar, Cosmopolitan.
Od boginja i amazonki do realne ljepote
Devedesetih su žene bile boginje i amazonke (Ritts, Barbieri), prijelaz stoljeća donio je realnost, autentičnost i seksi zabavu (Lindbergh, Von Unwerth), a onda kao da smo kolektivno izgubili kompas. Ukinuli Pirellijev kalendar, uzeli krila Viktorijinim anđelima pa ih opet vratili – ne znajući ni sami kako misliti o tijelu. No možda ništa ne govori toliko o tome koliko smo pogubljeni po pitanju tijela kao činjenica da sve one crne linije koje idu preko prelijepih tijela žena na Instagram profilu Romana Grozića, a koji prati čak 120.000 pratitelja, djeluju pomalo tužno.
Kada fotografije sagrade novi prostor
Možda je i stoga velika izložba Romana Grozića u Laubi pod nazivom Woman utoliko značajnija. I to ne samo jer je vratila klasičnu ljepotu na velika vrata, a tijela njegovih modela, od kojih svako ima svoje ime i svoju priču, oslobodila suvišnih linija, nego i zato jer je uvela klasičnu crno-bijelu fotografiju u suvremeno doba. Naime, u doba koje je opsjednuto brzom izmjenom kadrova, retuširanjima, filterima i AI imaginacijom, Romano Grozić je svojim fotografijama izveo pravu malu revoluciju. Fotografije snimljene analognim fotoaparatom, a na kojima je itekako vidljivo zrno, isprintao je na gigantska platna, uramio u metalne držače, a svoje motive obasjao unutarnjom svjetlošću.
Kako su veliki ekrani i tišina istisnuli buku s onih malih
Rezultat je doista zapanjujući, jer Romano ne samo da je male ekrane zamijenio za ekstra velike i natjerao nas da barem na tren zastanemo i zagledamo se u fotografije u tišini, miru i intimi, nego je svojim fotografijama doista oblikovao prostor. Uostalom, u doba koje više od svega cijeni imerzivna djela u koja gledatelj može ući i kada se stvaraju redovi za izložbe digitalnog umjetnika Refika Anadola, Romano Grozić je uz pomoć svjetlosti sagradio – ako smijemo biti malo uzvišeni – kuću ljepote. Ili je možda točnije reći more ljepote, budući da Romanov mediteranski senzibilitet izvire iz većine radova, bilo da su fotografije snimljene pod morem, prikazuju mokru kosu, nauljenu kožu na svjetlu ili ekstra povećane kapi vode na staklu.
Romanova ‘Djevojka s bisernom naušnicom’
Naime, fotografija Lidije, a koja neodoljivo podsjeća na Djevojku s bisernom naušnicom, intrigantna je i na plakatu i na monografiji izložbe, no tek na velikom formatu obasjanom svjetlošću, njezin pogled zasja onim nečim što zove na introspekciju. Iako je vrijeme mitova, a posebice sirena s Jadrana, već odavno iza nas, izgleda da još uvijek imamo potrebu barem na tren zaustaviti plovidbu i prepustiti se ljepoti.
