Rođena u iznimno konzervativnoj obitelji, Bardot je rano osvijestila da svjetonazori njezinih roditelja nisu i njeni vlastiti – nesputanost i sloboda odgovarali su joj nemjerljivo bolje, stoga je isto potražila unutar glumačke profesije. Uloga koja ju je vinula u zvijezde bila je ona Juliette Hardy u filmu „I Bog stvori ženu“ – uloga mlade žene koja, u potrazi za seksualnom slobodom, prkosi malograđanštini. S obzirom na otvoreno propagiranje ženske seksualne slobode, spomenuti je film izazvao brojne kontroverze, a određeni festivali i kina zabranili su njegovu projekciju. Ipak, „I Bog stvori ženu“ proglašen je velikom uspješnicom, a Bardot je donio nadimak „sex kitten“. BB time je stekla kultni status seks-simbola koji ju je pratio gotovo cijeloga života.
Unatoč slavi i naizgled lagodnome životu, Bardot je živjela turbulentno. Teško se nosila s internacionalnom popularnošću i znatiželjnim pogledima koji su je pratili te je u intervjuima učestalo isticala kako se osjeća „poput egzotične životinje zatvorene u kavez“. Iako su gotovo sve njezine uloge magnetski erotične, Bardot je vječno bježala od objektivizacije i površnog seksualiziranja – „To nije moj izbor, to je tuđa projekcija. Ne želim da me gledaju kao objekt, već kao osobu koja zna što želi i ne boji se ići za time“, izjavila je. Sudeći prema njezinom privatnom životu, uistinu je živjela tako – udavala se četiri puta, a jednom je prilikom istaknula kako je imala čak sedamnaest velikih ljubavi.
„Strast je pokretač. Možda zato bježim čim postane mlako i tražim ljubav koja pali do kosti“, dodala je, osvrnuvši se na vlastite romanse. Živjela je, mnogi bi rekli, slobodno poput muškarca te joj je, upravo zbog iskonske nesputanosti, redatelj i bivši suprug Roger Vadim dodijelio mušku ulogu u filmu „If Don Juan Were a Woman“. Njezin doprinos ženskoj slobodi prepoznala je i spisateljica Simone de Beauvoir prozvavši je „lokomotivom ženske povijesti“ te „prvom istinski oslobođenom ženom“.
Nakon 47 snimljenih filmova, od kojih su najpoznatiji ranije spomenuti „Et Dieu créa la femme“ te „Le Mépris“, „Viva Maria!“, „La Vérité“ i „Vie privée“, kao i više od 60 snimljenih pjesama, Bardot se povukla iz svijeta umjetnosti i okrenula aktivizmu. Isticala je kako su životinje najiskrenija ljubav koju je spoznala te da je „mladost dala muškarcima, a zrelost i mudrost životinjama“. 1986. godine osnovala je zakladu „Fondation Brigitte Bardot“ koja se i danas bavi zaštitom prava životinja, borbom protiv zlostavljanja i okrutnosti, spašavanjem napuštenih i zlostavljanih životinja te kampanjama protiv krzna, krivolova, nehumanih klaonica i testiranja na životinjama. Rad zaklade osobno je financirala prodajom vlastitog nakita i ostale imovine, ističući ga kao najvrjednije što je ikada napravila, nemjerljivo važnije i smislenije od filmskih uloga u kojima se našla.
U konačnici, Brigitte Bardot nije pripadala ni filmskome platnu, ni maštarijama publike kao ni mitovima koje su drugi izgradili – pripadala je isključivo sebi, živjela je slobodno vodeći se tek osobnim kompasom. I Bog stvori ženu – inteligentnu, nesputanu, nestvarno lijepu i s glasom koji je progovarao za one koji ne mogu sami.
