Gledajući Kralja lavova u djetinjstvu, moj najdraži lik bio je Scar. To me, kao što možete pretpostaviti, nije učinilo pretjerano popularnom na dječjim rođendanima. Bez obzira na to što sam duboko suosjećala sa Simbom, nisam si mogla pomoći, a da ne osjećam neku drugu vrstu tuge promatrajući Scara. Ondje gdje su drugi vidjeli zlobu, ja sam vidjela usamljenost i bol s kojom se nije znalo na kraj.
Moja naklonost ka onima koji bi se teško mogli opisati kao pozitivci nastavila se i kasnije – dok je ostatak mog društva gledajući Troju navijao za jedinog istinskog heroja – Hektora, moje srce ukrao je Ahilej – neukrotiv, prkosan, i naposljetku toliko prožet tugom i bijesom. Ista priča ponovila se sa serijom Igra prijestolja. Publika dan-danas negoduje zbog zadnje sezone u kojoj je Daenerys odlučila spaliti sve do temelja, ali iskreno rečeno, na njezinom mjestu učinila bih to još znatno ranije. S druge strane, od planetarno popularnog Jona Snowa koji je odlučio zaustaviti njezino navodno ludilo, momentalno me ulovi mučnina, a na svaku njegovu ‘I am such a good guy’ scenu pritišćem fast forward.
Kako molim?! Mračna trijada? Ja???
Obožavane anti-heroje mogla bih nabrajati unedogled – Dr House, Dexter, Michael Corleone, Lucifer, Escobar… njihovi likovi i djela ono su što mi drži pažnju. Comfort movie većine mojih prijateljica je 500 Days of Summer, ja preferiram Fight Club i Tylera Durdena. Stvar ukusa, zar ne? Ništa više od toga. Duboko sam vjerovala kako posrijedi uistinu nije ništa više od toga, a onda sam naišla na istraživanje pod nazivom „Why Do Antiheroes Appeal To People With Dark Triad Traits?“. Premisa je, kao što sam naziv sugerira, da oni koji simpatiziraju s anti-herojima i sami posjeduju određene dark triad osobine. Kako molim?! Mračna trijada? Ja??? Nema šanse, netko je negdje ozbiljno pogriješio jer mojoj osjetljivosti može konkurirati jedino maslačak. Ali priznajem da me zaintrigiralo, pomalo i uznemirilo, stoga sam se posvetila proučavanju tog istraživanja. Neka od postavljenih pitanja glasila su ovako:
Koliko često gledate sadržaj koji portretira anti-junake?
Nije li očito iz svega do sad napisanog?
Uživate li u takvom sadržaju?
Bih li ga gledala da ne uživam?!
U kojoj mjeri opravdavate i/ili razumijete postupke anti-heroja?
Opravdavanje i razumijevanje nije ista stvar. Ne moram se složiti s postupkom da bih shvatila zbog čega je do njega došlo.
Kada bi se radilo o stvarnim osobama, biste li se htjeli družiti s njima?
Na kavi s đavlom
Čitate li moju kolumnu, sjetit ćete se da sam jednom prilikom već izjavila kako bih kavu mogla popiti i s đavlom… Osim anketiranju nalik ovome, sudionici su također podvrgnuti ispitivanju kojim se pokušala ustanoviti prisutnost osobina mračne trijade u svakoga od njih. Rezultati su, Bože, pomozi mi, potvrdili hipotezu – oni s posebnim afinitetom prema moralno sivim likovima pokazuju viši stupanj tzv. dark triad osobina od prosjeka. Osim toga, dobiveni rezultati idu u prilog srodnom istraživanju o tome kako medijske preferencije svih nas uglavnom odražavaju naše vlastite osobine, stoga ćemo se češće zateći kako pratimo pustolovine onih nalik nama. Oh joy.
Ispričavam se što ću sada zvučati kao sva sila „nogometnih trenera“ koji bi strategiju igre fantastično unaprijedili iz vlastitih udobnih fotelja, ali što kažete na alternativno objašnjenje? Za početak, htjeli mi to priznati ili ne, anti-junaci uglavnom imaju znatno interesantniji story arc od moralnih vertikala. Svaka čast onome koji je nedvojbeno dobar, nadam se da se u stvarnom životu svi trudimo biti takvi, ali kada je riječ o malim ekranima, nije li zanimljivije gledati onoga u kojemu se spaja i dobro i zlo te upravo taj spoj rađa zanimljivu priču? Nadalje, odaberemo li tumačiti rezultate istraživanja kao birds of a feather flock together, jasno je kako ćemo zaključiti da onaj koji anti-heroja gleda s naklonošću pronalazi nešto svoje u njemu.
Narcis je zaljubljen u vlastiti odraz, zar ne? Međutim, što ako vam kažem da dio mene obožava anti-junake zbog svega što oni jesu, a ja nisam? S jedne strane ipak dobronamjerni i razumni, ali s druge, kad zatreba, nemilosrdni i drski. Kod mene je ovo drugo zapelo. Kao recovering people-pleaser, s divljenjem sam gledala one koji toliko lako prate isključivo vlastiti ritam; mene je već od pomisli na to donedavno lovio grč u želucu. Time dolazim do svog završnog argumenta koji biram započeti pitanjem – mislite li da je slučajnost to što je svaki navedeni lik, uz iznimku Daenerys, muškoga spola?
Od pamtivijeka društvo muškarcima dopušta nesputano izražavanje srdžbe i bijesa kao i razmetanje inteligencijom. Žene, s druge strane, nemaju tu opciju – svijetu smo i dalje draže ako sramežljivo pognemo glavu i šutke podnesemo sve ono što nas muči. Gledajući anti-heroje, vidjela sam sve ono što s vremena na vrijeme svaka žena želi izraziti, a navodno ne bi smjela jer joj nedostaje ključan dio tijela. Upravo iz tog razloga obožavam Daenerys, ženu koja je rekla – not on my watch. Oprosti Taylor, ali ne bih se složila s tvojom „It must be exhausting always rooting for the anti-hero“. Zapravo je prilično jednostavno.
Fotografije: Sara Čolić; Unsplash+; animacija Canva