Prije par godina, u nekoj maloj španjolskoj knjižari, instinktivno sam posegnula za knjigom čija naslovnica mi je djelovala toliko poznato: Peggy Guggenheim se ispružena na krovu svoje venecijanske palače sunča s jednim od svojih pasa. Radilo se o prijevodu knjige „The Unfinished Palazzo“ Judith Mackrell u kojoj piše o (ne)slavnoj povijesti nedovršene palače Venier dei Leoni na Gran Canalu i njezinim stanarkama – markizi Luisi Casati, Doris Castlerosse i Peggy Guggenheim – i čitatelju nudi uvid u najluđe zabave i povijesne tračeve kakvih se ne bi posramili ni opskurni Instagram profili.
Venecija
Prva zvijezda knjige je sama Venecija, grad o kojem mislimo da već sve znamo i da je već sve napisano. No Venecija je mnogo više od nekadašnjeg slavnog trgovca i osvajača koji danas doslovno tone u more pod koracima milijuna turista. I ima lica koja su puno više od arhitektonskog lunaparka za osobe koje vole umjetnost.
Venecija je isto tako i grad koji, premda se ne mijenja, daje nama priliku da se mijenjamo, rastemo, učimo i otkrivamo. Možda ne djeluje tako dok se guramo u rijeci ljudi prema Rialtu u ljetno poslijepodne, ne posjetite Veneciju u listopadu ili studenom i vidjet ćete je u nekom drugom, puno mističnijem svjetlu.
To su prepoznale i stvarne, slavne žene o kojima piše i autorica, koje su provele mjesece, pa i godine u ovom gradu u kojem su automobili nepoznanica, a život teče u nekom sasvim drugačijem ritmu. A njihov dom bila je palača čija je izgrdanja počela s veoma grandioznim namjerama, koje nikad nisu realizirane.
Palača
Izgradnja Palazzo Venier dei Leoni započela je prema narudžbi plemićke obitelji Venier 1749., a ambiciozni projekt povjeren je arhitektu Lorenzu Boschettiju. Sa zamišljenih 5 katova, palača je trebala impozantno nadvisivati susjedne građevine na Canal Grande, ali sve je ostalo samo na izgrađenom prizemlju.
No upravo je takva nedovršena, suprotno od željenog neugledna, postala idealna nekretnina za neobične žene koje su na tim čvrstim, ali drugima možda neatraktivnim temeljima izgradile vlastiti imidž i njoj dale sjaj kakav zaslužuje.
Ukratko: „Luisa ju je učinila poznatom, Doris elegantnom, a Peggy ju je transformirala ne samo u jedan od najvećih svjetskih muzeja, već i u jednu od omiljenih i najposjećenijih građevina Venecije“.
Žene
Prvi dio knjige donosi nevjerojatnu priču o Luisi Casati, svojedobno najbogatijoj Talijanki koja je suvremenike sablažnjavala svojim neobičnim odjevnim kombinacijama, ekstravagancijom i ponašanjem. U djetinjstvu introvertirana, u odrasloj dobi Casati je odlučila sebe pretvoriti u živuće umjetničko djelo, pa je velike količine novca trošila na kreacije koje su Paul Poiret i Bakst osmišljavali za nju, na zabave i na umjetnike koji su je portretirali. Veliko značenje u toj transformaciji imao je život u venecijanskoj palači u kojoj je organizirala raskošne zabave, ali i šokirala divljim životinjama koje je ondje držala, noćnim šetnjama sa svojim gepardom, na kojima navodno nije nosila ništa osim plašta…
Između dva svjetska rata u palači je neko vrijeme živjela Doris Castlerosse, poznata u londonskim krugovima kao supruga aristokrata Valentinea Brownea, ali i ljubavnica brojnih bogatih i moćnih muškaraca, među kojima je navodno bio i Winston Churchill. Doris se u Veneciji nije toliko dugo zadržala, no dovoljno da ostavi traga na palači i modernizira je.
No najveći i najtrajniji trag ostavila je Peggy Guggenheim koja ju je pretvorila u svoj dom nakon Drugog svjetskog rata. Lokalci su je zvali i „posljednja duždica“, voljela se gradom kretati u svojoj privatnoj gondoli, sunčati gola na krovu palače, ali i dijeliti s javnošću svoj najveći ponos: svoju kolekciju. Još za života otvorila je vrata svoje palače svima koji su željeli vidjeti modernu umjetnost koju je desetljećima skupljala i izlagala u svom privatnom prostoru – i prije negoli je pretvorena u muzejski prostor.
Knjiga opisuje živote tih iznimnih žena i izvan Venecije: afere kojima su skandalizirale javnost, propale brakove i potraćena bogatstva, ali i želju da ostave neko nasljeđe, transformiraju same sebe u umjetnička djela ili barem vrsne kolekcionarke. Kako su izgledali tulumi u ludim dvadesetima ili ulice Venecije bez hordi turista napeto je štivo nakon kojeg je teško na ista mjesta gledati istim očima. Pa toplo preporučam, ako slučajno naiđete na knjigu u originalu (hrvatski prijevod nažalost još ne postoji), da je ne zaobiđete. Možda nađete inspiraciju za neku vlastitu transformaciju, ili barem jedan izlet do Serenissime iz druge perspektive.
Naslovna fotografija: Pexels / Anastasia Lobanovskaya
