Još jedno od onih jutara kad se moram probuditi jako rano, nehumano rano. Tada sebi, po ne znam koji put, postavljam pitanje zašto si to činim. Naravno da znam odgovor: Ranojutarnje dizanje s posljedicom najljepših pogleda i praznog stanja uma. To je ono što mi pružaju planine. Brzo odradim jutarnje rituale, stavim ruksak na leđa i krenem prema mjestu gdje je sve ljepše.
Vikend je bio rezerviran za Omišku Dinaru, moju prvu ferratu ikad, a drugi dan za Biokovo, planinu koja ima korijen u moru, a čelo u munjama. Tako glasi službeni slogan Parka prirode Bikovo. Kada smo isto u ranim jutarnjim satima stigli na odredište u Omiš počeli smo stavljati opremu na sebe: kacige, ipsilon, rukavice…
Okej još za kacigu i rukavice, ali kako da pravilno navučem i osiguram Y pojas? Izgleda poput neke čudne igračke za odrasle na kojoj ćeš se polomiti ako izvedeš krivi potez, a to nikako ne bi bilo zgodno na stijeni. Vjerujte mi da nije nimalo seksi, ali uz dobre upute sve dobije smisao. Opremu sam posudila u planinarskom društvu Runolist i naša grupa je bila spremna za uspon.
I opet se javlja onaj osjećaj novog, uzbudljivog
Kamena gromada ispred mene tek se budila iz dubokog sna, a samo su njezini vrhovi bili lagano osunčani. Pomislila sam da smo prerano krenuli jer neću doživjeti onaj spektakularan pogled kojeg sam vidjela na fotkama, ali kako smo se penjali moje uzbuđenje je raslo, baš kao i sunčeve zrake. Nakon što sam ulovila ritam osiguranja sajle svaki tren koristim za pogled prema dolje. Penjući se uživam u ferrati, svojoj prvoj. I opet se javlja onaj osjećaj novog, uzbudljivog.
Planine su za mene mjesto gdje um miruje, mjesto različitih priča nastalih iz ljubavi prema kretanju nas evolucijskih šetača. Ovo je mjesto gdje sam možda najznatiželjnija prema otkrivanju svijeta oko mene. Jer upravo tu vani u prirodi nalazi se autentičnost življenja. Ako tražite mjesto gdje ćete biti u trenutku, to je onda bilo koje na planini.
Pogled? Beskonačno lijep
Putem prema gore po bijeloj stijeni žmirkam gledajući predivno plavetnilo i zelenilo. Ispod mene se nalazi slani plavi Jadran i slatka zelena Cetina. Uživam u usponu i sitnim preprekama jer ferrata meni nije zahtjevna. Zastajkujem pokušavajući fotkati ovu ljepotu, ali onda se sjetim vodičice iz Islanda koja nam je ispred gejzira rekla da uživamo u događaju jer razglednicu uvijek možemo naknadno kupiti. Oh, kako je ovo istinito! Stigavši do vrha tvrđave Fortice oduševljenju nema kraja.
Okružena sam ljepotom od 360 stupnjeva s koje se pruža pogled na moj Brač, Hvar te Mosor i Biokovo, a iza sebe smo ostavili prelijepi kanjon rijeke Cetine koji je na svom ušću izlio grad Omiš. Nastavljamo do vrha Kula, strateške povijesne utvrde koja je ostala očuvana i ostavljena nekim novim naraštajima za divljenje. Nakon penjanja na utvrdu uskim spiralnim stepenicama nalazim se zaista na najvišoj točci iznad same ferrate. Pogled? Beskonačno lijep.
Priča o ‘Ludoj kući’
Spuštam se kako bih napravila prostora za druge, u ostacima zidina nalazim prozor u koji se smještam i odmaram uz jabuku. Sljedeće odredište je sklonište Luda kuća. Vruće je pa nam odmor godi. Ako se pitate otkud ime Luda kuća, evo odgovora. Nakon što su u požaru izgubili staro sklonište, tamošnje planinarsko društvo trebalo je osigurati nekakav krov nad glavom pa su natkrili jedan prostor. Po završetku posla vidjevši kako je ludo dobro ispalo bili su jako zadovoljni učinjenim i usvojili su taj naziv.
Izlazak sunca na plaži
Nakon ručka krenuli smo se spuštati sa strane Zagore gdje nas je na Radmanovim mlinicama čekao brod za vožnju kanjonom Cetine do Omiša. Još jedno posebno iskustvo, pomislih. Naš brod je imao i psa, a to mi uvijek dođe kao bonus. Odlično smo spavali u jako dobro uređenom kampu Galeb. Ujutro sam doživjela izlazak sunca na samoj plaži, a nakon doručka krenuli smo magistralom do Brela.
Francuska cesta i Nevistina stina
Novi dan, nova planina, novi uspon. Pa dobro ti jutro, Biokovo! Krenuli smo se penjati Napoleonovom cestom. Tempo je bio lagan, sunce jako od samog početka. Ova staza koja se zove i Francuska cesta prepuna je poučnih ploča i prirodnih fenomena. Tako smo prvo stigli do Nevistine stine. Svatko je imao svoju interpretaciju njezinog lika i djela. Meni je prvenstveno služila kao hlad. Sorry, nevisto, ali fakat je prevruće, a ti si samo još jedna u nizu neprepoznatljivih legendi. U biti, ti si okej, ali tvoja je mama bila nesretna žena koja je na tvoj stav za samostalnošću izrekla kletvu “Kad more ugledala, dabogda se okamenila“. Brrr.
Biokovsko oko i sklonište Pakline
Nastavili smo prolaziti kroz nisku šumu kojoj vjerojatno naleti vjetra nisu dali narasti da bismo došli do Biokovskog oka. Ta rupa u stijeni pruža predivan pogled na more. Volim tu igru prirode i njezina djela kojima se mi ljudi divimo. Nekoliko fotki kasnije ušli smo u šumu visokih stabala i raskošnih krošnji. Zahvalna na hladu stižemo do skloništa Pakline, kao iz vedra neba postavljenog vagona na stijeni 852 metra iznad mora. Tu radimo dužu pauzu, jedemo i smijemo se. Meni najljepše tog drugog dana planinarenja su intenzivni mirisi šume i spektakularni pogledi s prijevoja Biokova na morske dubine.
