Halo, gospodine Telefon, čujemo se?
Hallo? Tko je s druge strane? Pa što ste zaboravili na manire i predstaviti se. Nigdje ne piše tko ste, ni kako izgledate. A još gore — zovete u gluho doba noći.
Oprostite. Zaboravljamo na vremensku razliku i koliko je sada sati u Bostonu. Znamo da ste u godinama. Samo smo vam htjeli čestitati 150. rođendan i provjeriti kako ste. A čuli smo da su noćni razgovori puno dublji od onih dnevnih.
Bože mi prosti ovih ljudi. Toliko su nasilni i samoživi. Još se oporavljam od onih riječi mojeg tvorca – Alexandera Grahama Bella koje je izgovorio 10. ožujka 1876. godine: „Gospodine Watson – dođite ovamo – želim vas vidjeti.“ Okej, prolio je kiselinu po sebi. A da stvar bude bolja, taj njegov pomoćnik — 22-godišnji mehaničar Thomas Watson — brže-bolje dotrčao je sav sretan. Ali kada to izuzmemo, malo me smeta to što je naglasak svih ovih godina na prozaičnim, a ne poetskim stvarima. Ne znam zašto vam služim, kad sve to godine forsirate jedno te isto – samo naručivanje i naređivanje. Nikada neću skužiti taj odnos između dominantne i submisivne osobe.
A nije vam ostao u dobrom sjećanju taj trenutak vašeg rođenja? Ono kad ste čuli ljudski glas u aparatu koji je koristio vibrirajuću žicu uronjenu u kiselu vodu kako bi zvuk pretvorio u električnu energiju.
A vi kao da nikada niste čuli za traumu rođenja i kako je to bolan trenutak. Čitali smo svi što je taj ambiciozni 29-godišnji škotski imigrant napisao u svoj dnevnik povodom našeg razgovora – da je bio glasan, ali nejasan i prigušen. A ja bih dodao – i jako napaljen. S jedne strane kužim – želio se što prije oženiti, a tast je rekao da ništa od ženidbe dok ne prijavi patent. Znate i sami kakvo je to natjecanje tada bilo. Stvar prestiža. Kao i danas start-upovi. Srećom je njegov tast na vrijeme prijavio patent, ali stvari su se zakomplicirale kada je to učinio i njegov konkurent Elisha Gray. Trebalo je izdržati sve te sumanute razgovore koji su išli preko mojih leđa i kako će riješiti to što Bell nije spomenuo u patentu tu vražju riječ „telefon“, nego uređaj koji može prenositi glas. Srećom, 587 sudskih sporova kasnije, patent je pripao Bellu pa smo se mogli baciti na ljepše teme. Čitaj – stenjanje. Ili znakovito disanje u telefonsku slušalicu. Jeste li znali da su opsceni telefonski pozivi postojali već od 1890-ih?
Zar vam nije drago kako su vas ljudi koristili i da ste bili posrednik u toliko puno ljubavnih prilika? A tek onda pjesma – I just call to say I love you.
A čujte, svačeg sam se ja naslušao – i ljubavnih pjesama, recitacija, prisluškivanja, ali i šutanja nogom jer se netko nije javio. Evo vam, pitajte Marcela Prousta koji je prvi zabilježio način kako su me koristili Parižani. Svakog gosta tri dana dosta. Prvih dana držali su me samo u bogatim kućama i divili se kao kakvom božanstvu, a onda bi me koristili kao i moj vlasnik – samo da nekome narede da se što prije nacrta. U pariškom slučaju, zvali bi s petog kata slastičarnicu u kvartu da naruče sladoled. A ako se netko ne bi istog trena javio, dobivao sam nogom. Doduše, ništa nije bio bolji ni Steve Jobs kada je 2007. predstavio pametni telefon pa odmah nazvao Starbucks i naručio 4000 kava.
Smeta li vam što ste godinama bili podcijenjeni i malo tko je prepoznao koliko ste bili ispred vremena?
A teško je biti prorok u vlastitom selu. Kada me je Bell predstavio na Stogodišnjoj izložbi 1876. u Philadelphiji, najviše sam impresionirao brazilskog cara Doma Pedra II, koji je podigao slušalicu i navodno uzviknuo: „Bože moj, on govori!“. Nisam imao problema ni s običnim narodom, jer su me odmah skužili. Oko 1880. u Sjedinjenim Državama bilo je približno 130.000 telefona; do 1900. godine 1,4 milijuna; do 1910. gotovo 6 milijuna. Tijekom pandemije gripe 1918. telefonski promet u New Yorku skočio je na 3,2 milijuna poziva dnevno jer su stanovnici u karanteni koristili telefon za naručivanje hrane, medicinske savjete i ljudski kontakt. A u Los Angelesu su deseci tisuća učenika tijekom zatvaranja škola imali nastavu telefonom – vjerojatno prvi oblik nastave na daljinu. Problem je bio s glavešinama iz telefonske kompanije koje su odbile kupiti Bellov patent za 100.000 dolara. No s druge strane, koliki su odbili Beatlese ili recimo knjigu Veliki Gatsby?
Je li vam onda laknulo kada su vas oslobodili kabela i na plastičnoj operaciji pretvorili u pametan telefon. Ili recimo to slikovitije tako – suvremenog kauboja koji jaše gdje god poželi i nikome ne polaže račune?
Iskreno? Malo mi je too much tog dodirivanja i plaženja po meni. A uz to nemam više mira jer me ne puštaju iz ruku, budući da trenutno na svijetu ima više mobitela nego ljudi – 9 milijardi mobilnih pretplata. Bilo mi je draže kada su dodirivali samo moj kabel koji bi vrtjeli među prstima do iznemoglosti nego ovo što danas rade. Ili kada sam imao svoju vlastitu kuću. Naravno, mislim na crvene govornice u Velikoj Britaniji. Jedino doba kada su me tretirali aristokratski. A danas je malo ostalo od te slave.
Iako bismo mogli reći da ste najpopularniji svodnik, pardon – posrednik koji spaja ljude i ukida udaljenosti, zadnjih godina su se pojavili i problemi s reputacijom. Kako se nosite s tim teškim optužbama da loše utječete na mentalno zdravlje, posebice mladih?
Ako ću biti objektivan – ne mogu se sjetiti niti jednog izuma koji je bio toliko revolucionaran, a toliko podcijenjen. Kao da je problem u meni. Jeste li vidjeli sve te silne peticije i prijedloge svjetskim vladama da me zabrane? Dajte se naučite osnovama komunikacije pa se onda možemo razgovarati. Ili je vama, primjerice, normalno to što ljudi rade? Nekada je bilo: “Halo, ovdje taj i taj, možete li doći tu i tu.” Eventualno ono što su izvodili zaljubljeni ovisnici o dugim razgovorima: “Spustite vi! Ma ne, dajte spustite vi.” A danas? Pišu te nebulozne tekstualne poruke. Ali umjesto da se sažmu i napišu dvije, tri suvisle rečenice s glavom i repom, sve rascjepkaju. Kao da pišu bog zna kakve stihove. Prvo ide “Hi”, pa onda lupe razmak. Zatim “Kako si”? Onda ide “Mislim na tebe”, zatim sto pet emojija, naljepnica i tri točkice. A onda možda u petnaestom retku shvatiš što osoba s druge strane želi. I tako non-stop. Da ne spominjem da me mijenjaju u dućanima takvom brzinom kao što i svajpaju. Gdje je tu dostojanstvo? Gdje je tu tabletić na počasnom stolu? Priče o pokušaju davljenja u toaletu neću ni spominjati. Sve si mislim, trebao bih nazvati 999 i prijaviti te pokušaje ubojstva.
A niste li i vi ubili Josepha Shipke, agenta nekretnina 1911. električnim udarom u telefonsku govornicu za vrijeme kiše?
To je bio nesretan slučaj. Žao mi je, ali bez komentara. Sljedeće pitanje.
U redu, vratimo se na to kako vas ljudi koriste. Nije li dobra vijest što su glasovne poruke zamijenile tekstanje?
A samo sam čekao kada ćete to spomenuti. Glasovne poruke. To je za mene samo dno komunikacije. Okej, znanstvenici me svako malo prozivaju da sam pojednostavio govor, promijenio književnost, ono što se zove uveo ulični stil. Ali za mene su glasovne poruke sindrom manijaka. Ajmo biti realni i pogledati kako izgleda danas ta komunikacija. Zamislimo kako bi taj novi model razgovor preko audio poruka zvučao na fiksnom telefonu. Netko vas nazove i nakon što izdiktira svoj monolog prekine. Zatim druga osoba nazove prvu pa i ona nešto kratko izdiktira pa poklopi. I sad vi meni recite – kakva je to komunikacija? Neću ulaziti u ono da je danas hype kada tinejdžeri poziraju s fiksnim telefonom, a tužna je vijest da me nikada nisu koristili. A čak i da gori zgrada u susjedstvu, sumnjam da bi znali. No što se žalim, svugdje lijepo piše – All is performative!
Želite li reći da ste ipak sentimentalni i fali vam da vas netko nazove i popriča s vama? Ili barem nježno kaže – “Halo?” Mislim, ako izuzmemo sve one agencije koje vas neprestano uznemiravaju s ciljem da nam uvale nešto od proizvoda koje ne trebamo ili rade statistike?
Alo, Bing? Pa nisam vam ja lik iz Alan Forda da me možete namamiti na jeftine trikove. Iako, silno sam zahvalan Edisonu što je nagovorio Alexandera Bella da je puno bolja ideja da pozdrav na telefonu bude “Halo”, a ne “Ahoj” kao što je planirao. E, koji bi to cringe bio! A što se tiče razgovora, dobro ste me podsjetili. Vrijeme je zbilja novac, a ja ga više nemam na bacanje. Istina, imam godina, ali znam nešto što vi još očito niste skužili – da biste bili najveći, naprosto ne smijete biti non-stop dostupni.
Halo, halo? Jeste li možda ljuti zbog one knjige How to Break Up With Your Phone Catherine Price? Gospodine Telefon…
Tu, tu… Vaša veza je prekinuta.
Ako želite prijaviti nepristojno ponašanje, stisnite 1.
Ako želite naručiti dostavu hrane, stisnite 2.
Ako želite razgovarati s agentom, stisnite ljestve i ostanite na liniji.
Vizuali: Canva
