Kaže se da osmijeh vrijedi tisuću riječi. Zapravo, neprestano razmjenjujemo neverbalne poruke – htjeli mi to ili ne. Ponekad su signali jasni, ponekad ih pogrešno razumijemo. Analiza govora tijela dugo je bila glavna tema u međunarodnim političkim raspravama tijekom kojih stručnjaci dekodiraju istinitost priča. S vremenom se ova metoda infiltrirala u pop kulturu – prvo kroz knjige za samopomoć, zatim u obliku plaćenih tečajeva te naposljetku kao zabava koristeći clickbaitove kako bi zainteresirala čitatelje za sve bitno i nebitno u svijetu slavnih.
Ako i niste pratili suđenje Amber i Johnnyja, Trumpove ispade ili seriju ‘Laži mi’ zasigurno ste barem negdje na internetu naletjeli na savjete oko govora tijela. Brojni YouTube videozapisi obećavaju da će vas naučiti kako otkriti prijevaru i reći laže li vam netko drugi. Ako je vjerovati tim videima, ‘stručnjaci’ za govor tijela ljudski su ekvivalent poligrafskog testa – čija je sposobnost otkrivanja laži sama po sebi dovedena u pitanje i nazvana nepouzdanom. Sada bismo mogli pitati drago zrcalo iz bajke da nam kaže istinu, ali radije biramo znanstveni pristup pa ćemo pokušati otkriti je li govor tijela istina ili laž.
Desinkronizacija i kako je otkriti?
Kad je Ellen DeGeneres otvorila 18. sezonu sada već prošlog Ellen Showa govoreći o optužbama protiv nje da je stvorila toksičnu radnu okolinu, jedan popularni stručnjak za govor tijela nije bio oduševljen njezinom isprikom. U svom videu, koji je pregledan milijun puta, ističe ono što naziva desinkronizacijom odnosno DeGeneres suptilno odmahuje glavom ‘ne’, kada daje značajne izjave poput “Moja je namjera uvijek biti najbolja osoba koja mogu biti” ili “Preuzimam odgovornost za ono što se događa u mojoj emisiji.” Ona to ne čini toliko u svojim drugim monolozima, tvrdi on. Baš kao što Ellen „pazi“ što i kako će govoriti tako i stručnjak za govor tijela pazi da ne donosi nikakve zaključke pa se vješto zaštićuje frazama poput „postoji mogućnost“. Također priznaje da je Ellenin govor bio intenzivno uvježban što “čitanje” govora tijela čini mnogo težim. Ali na kraju zaključuje svoje mišljenje: “Mislim da joj nije toliko žao koliko nas pokušava uvjeriti.“
Analiza govora tijela dugo je bila glavna tema u političkim raspravama i ključnim međunarodnim događajima gdje stručnjaci dekodiraju priče svjetskih vođa kao znak za razumijevanje ne samo njihove osobnosti već i njihove učinkovitosti kao vođe. No s vremenom se ova metoda pripisivanja značenja onome što tijelo radi ušuljala u pop kulturu, kao što je napisala Juno Kelly – prvo, kao knjige za samopomoć koje su se pretvorile u plaćene tečajeve kako bi se puku pomoglo u svladavanju govora tijela za što učinkovitije i sigurnije komuniciranje u svakodnevici, a potom i kao zabava koja je koristila clickbaitove kako bi zaintrigirala korisnike interneta o detaljima iz života slavnih osoba.
Što znači „čitati nekoga kao knjigu“
Ono što bi nas posebno trebalo zabrinjavati je teza da su neki stručnjaci za analizu govora tijela – samouki. I tako odjednom na tržištu imamo hrpu „stručnjaka“ koji nam definiraju skriveno značenje svega – od pojavljivanja Donalda Trumpa na sudu preko suđenja Amber Heard-Johnny Depp do toga da tvrde da mogu otkriti prijevaru u brakovima slavnih pa čak sudjelovati u kriminalističkim istragama. Na YouTubeu su ovi stručnjaci prikupili horde pretplatnika dok dekodiraju (često uvjerljivo i s velikim povjerenjem) značenje iza svakog titranja očiju, stisnutih usana ili svrbeža lica.
I sada dolazi – ali. Ali ideja da se govor tijela može “čitati” kao knjiga je lažna. Istražujući za ovaj članak naišli smo na čak tri istraživača neverbalne komunikacije koji tvrde da ne postoji nešto poput ‘govora tijela’.
“Ne postoji znanstveno potvrđeni rječnik za razumijevanje onoga što ljudi misle, ali ne govore na temelju njihovih pokreta lica i tijela”, rekao je Vincent Denault, postdoktorand psihologije na Sveučilištu McGill koji je također suosnivač Centra za znanost neverbalne komunikacije u Istraživačkom centru Sveučilišnog instituta za mentalno zdravlje u Montrealu.
Svrbi li vas samo nos ili zaista lažete?
Ako ste sad zbunjeni znajte da i znanost priznaje da postoji opsežno, recenzirano istraživanje o neverbalnoj komunikaciji, koju je Denault, u predavanju, definirao kao komunikaciju sredstvima koja nisu riječi. U tu kategoriju spadaju izrazi lica, vokalne karakteristike, geste, odjeća pa čak i okolina. Istraživači se slažu da neverbalna ponašanja, koja su uglavnom podsvjesna, prenose određene informacije i mogu komunicirati određena emocionalna stanja. Ali komunikacija je dinamičan, složen proces koji uvelike ovisi o kontekstu.
„Postoje istraživači iz raznih disciplina koji se bave razumijevanjem neverbalne komunikacije“, kaže Denault. Ono što su otkrili jest da nema dovoljno dokaza koji bi potvrdili neke od tvrdnji koje se plasiraju kao analiza govora tijela putem društvenih i tradicionalnih medija, dok su druge tvrdnje – kao što je postojanje znakova koji pokazuju kada netko laže – opovrgnute u cijelosti. Unatoč znanstvenim radovima i istraživačima koji se često spominju u YouTube videozapisima o ovoj temi, znanost iza analize govora tijela čini se u najboljem slučaju nesigurnom. Nekoliko stručnjaka za neverbalnu komunikaciju, istraživača i psihologa sami su istaknuli da analiza govora tijela nije egzaktna znanost.
Ipak, trikovi govora tijela, što treba i što ne treba raditi, iznimno su česti, do te mjere da su mnogi od njih gotovo poprimili status univerzalnih istina.
Ako netko prekriži ruke, brani se. Ako dodirnete nos prije nego što odgovorite na pitanje, lažete. Ako petljate po kosi, nervozni ste. Dodirivanje vlastitog lica dok razgovarate s nekim, na primjer, moglo bi se protumačiti na nekoliko različitih načina.
Gledanje u oči kao znak agresije u Japanu
To bi moglo biti samoumirujuće ponašanje, ako ste u situaciji u kojoj doživljavate neku vrstu nelagode ili stresa te se često smatra znakom niskog samopouzdanja i nesigurnosti. Međutim to također može značiti (i to je mit) da lažete. Nemojte zaboraviti ono možda najautentičnije – to jednostavno može značiti da vas svrbi lice. Jedna gesta može značiti više stvari u različitim kontekstima ili ne mora značiti ništa konkretno. U kompleksnosti komunikacije jedino se možete nadati da se osobi sviđa vaš vajb kakav god on bio.
Općenito gledano jedan od najvećih mitova je da neverbalna komunikacija čini 93% ukupne komunikacije. Podjela komunikacije obično ide ovako: 55% govor tijela, 38% ton glasa i samo 7% riječi. Ova prenapuhana statistika naširoko se citira i čak je ušla u udžbenike komunikacije. No, zapravo je riječ o pogrešnoj interpretaciji šezdesetih godina prošlog stoljeća autora Alberta Mehrabiana koji je kasnije i sam rekao: “Moji se nalazi često pogrešno citiraju… Jasno je da je apsurdno implicirati ili sugerirati da verbalni dio cjelokupne komunikacije čini samo 7% poruke.”
Ne zaboravimo na kulturološke razlike
U poplavi diskusija o analizi tijela rijetko se govori o kulturološkim razlikama u komunikaciji. Kontakt očima na Zapadu primjerice povezuje se s povjerenjem i dobrim komunikacijskim vještinama. Međutim, u Japanu se održavanje stalnog kontakta očima ne smatra samo nepristojnim već se može protumačiti i kao znak agresije.
Kulturološka opsjednutost govorom tijela potiče našu potrebu da kontroliramo dojam koji ostavljamo na druge. Sviđa nam se ideja i kontrola da znamo kad netko nešto skriva od nas i da se možemo spasiti od prijevare, leži u srcu popularnosti govora tijela. Usred zabluda i lažnih tvrdnji, teško je odvojiti činjenice od fikcije, znanost od pseudoznanosti. Analiza govora tijela, udovoljavajući apetitima publike za reality zabavom i pravim zločinom, stvara okruženje koje omogućuje prerano zaključivanje o drugima. Ne samo da održava tvrdnje preplavljene dezinformacijama već čak može diskreditirati rad znanstvenika koji objavljuju recenzirani rad o neverbalnoj komunikaciji – važnoj komponenti u boljem razumijevanju drugih i nas samih.
Naslovna fotografija: Unsplash+
