Kada je spisateljica E. L. James pisala knjigu “Pedeset nijansi sive”, koja aludira na kolekciju sivih kravata Christiana Greya, sklonog kinky igricama u seksu, nije ni slutila koliko bi se ovaj naziv možda svidio filozofu i fizičaru Gustavu Fechneru iz 19. stoljeća. On je prvi došao na ideju da siva nipošto nije dosadna i monotona boja te da doista postoji i više od 50 nijansi sive.
Naime, Gustav je cijeli život posvetio istraživanju osjeta i percepcije. Poput impresionista, najviše je želio otkriti unutarnja titranja i senzacije u oku koje nastaju kada ljudi opažaju podražaje koji postupno postaju intenzivniji i obrnuto. Tijekom eksperimenta koji je nazvao “metoda granica” otkrio je da ljudi, kada zatvore oči u potpuno mraku, ne vide odmah duboku crnu, nego neku posebnu vrstu sive. Budući da ta nijansa ovisi o našem unutarnjem pogledu, nazvao ju je poetski i filozofski eigengrau – u slobodnom prijevodu, unutarnja siva.
Vizualna buka ili eigengrau – koji vam se naziv više sviđa?
Znanstvenici često izbjegavaju ovaj cool naziv, koristeći termine poput “vizualna buka”, “tamna buka” ili “adaptacija pozadine”. No fenomen zahvaljujemo dvjema vrstama fotoreceptora u mrežnici: čunjićima i štapićima. Čunjići reagiraju na različite valne duljine svjetlosti i omogućuju nam vid u boji, dok štapići ne razlikuju boje, ali su mnogo osjetljiviji na svjetlo. Kada prijeđemo iz jako osvijetljene prostorije u tamni ormar, oči se više oslanjaju na štapiće nego na čunjiće.
Fotoreceptori štapići u mrežnici kralježnjaka u mraku proizvode spontane, diskretne valove struje gotovo identične odgovorima na pojedinačne fotone. Drugim riječima, čak i kad zatvorimo oči i primamo minimalne vizualne podražaje, štapići ne prestaju raditi. Rodopsin u štapićima i dalje se aktivira i šalje signale mozgu, koji ih percipira kao lagani odsjaj.
Zašto je teško definirati šifru za eigengrau?
Dakle, kada potpuno nestane svjetla, naš mozak stvara vlastitu percepciju svjetla, što objašnjava zašto “vidimo” unutarnju sivu. Eigengrau je svojevrsna vizualna iluzija nastala iz fiziološke aktivnosti naših očiju i mozga – dokaz da čak i u najtamnijim trenucima naše oči rade, a ne odmaraju. Iako studije pokazuju da nijanse eigengraua ovise o promatraču i mogu se razlikovati od osobe do osobe – ovisno o osjetljivosti fotoreceptora, starosti i prethodnoj izloženosti svjetlu – dizajneri koji bi sve boje rado opisali šiframa i dalje se muče s definiranjem.
U dizajnu i digitalnoj kolorimetriji eigengrau se najčešće prikazuje približnom HEX šifrom #16161D ili RGB vrijednostima (22, 22, 29). Nije klasična siva (#808080), jer je nešto tamnija i neutralnija, s blagim plavičastim podtonom, što joj daje “unutarnju” dimenziju. U Pantone sustavu ne postoji precizna šifra jer je fenomen vizualno subjektivan, ali u web/digital dizajnu #16161D ili #1A1A1A su vrlo blizu eigengrau nijansi. Pa kad je već tako neuhvatljiva i ima tako poetski naziv, ne bi li ova boja bila znatno bolji izbor od Cloud Dancera?
