Neka od mojih najranijih sjećanja vezana su za užitak crtanja. Cvijeće, karikature, modne siluete, portreti – niz motiva koji me inspirirao rezultirao je time da uvijek imam olovku i list papira pri ruci. A onda je to sve odjednom nestalo. Nemam vremena – za crtanje, šivanje, vezenje, pletenje, izradu nakita i brojne druge stvari koje su me nekoć veselile.
Nažalost, mislim da nije problem samo u meni: kad pogledam oko sebe, većina ljudi radi prekovremeno, bori se s burnoutom i rijetko nalazi trenutke za neobavezno guštanje u hobijima. Što ne znači da su te aktivnosti zauvijek nestale, ali u brojnim slučajevima pretvorile su se u način zarade (primarne ili sekundarne) ili izgradnju brenda. Koliko puta ste naišli na naslove tipa “kako pretvoriti hobi u posao“?
Troškovi života dramatično rastu, a plaće ne slijede isti tempo, pa mnogi traže dodatne izvora zarade i način da unovče svoje talente. Pretvoriti strast u izvor prihoda nije loše, dapače, no čini se da današnja nesigurna vremena i tzv. hustle culture nepovoljno gledaju na hobije čiji je jedini benefit naš osobni gušt, a ne dodatni ili novi izvor zarade. Smijemo li danas uopće uživati u slobodnom vremenu bez potrebe za njegovom monetizacijom?
Čemu služe hobiji
Sama riječ hobi u srednjem vijeku označavala je malog konja, ponija, a kasnije dječjeg drvenog konjića za ljuljanje tj. zabavnu aktivnost koja nikamo ne vodi. Kasnije, s ograničenjima radnog vremena i uvođenjem vikenda (tek u 20. stoljeću!), na hobije se gledalo blagonaklono, kao na most između poslovnog i privatnog, kao dobar način za produktivno provođenje slobodnog vremena, umjesto odavanja dekadentnijim užicima.
Neovisno o mišljenju nekadašnjih moralista, bavljenje hobijima, bez obzira radi li se o kukičanju ili planinarenju, povoljno utječe na zdravlje, pokazale su studije. Može smanjiti simptome depresije, stresa te popraviti raspoloženje i pozitivne emocije.
Hobi – biznis ili ispušni ventil?
Pa ipak, u posljednje vrijeme, za mnoge hobi predstavlja samo dodatni izvor – stresa. Savršene pite na profilu poznanice koja je ostvarila san likova iz romantičnih komedija i korporativni posao zamijenila svojom strašću – pečenje kolača pretvorila je u uspješan biznis; kolegica čija su primanja porasla zahvaljujući webshopu na kojem prodaje narukvice koje izrađuje vikendom… Svaka čast onima koji su se na to odvažili i u tome uspjeli te i dalje to rade s užitkom. Ali mnogi osjećaju pritisak ili krivnju što sami nemaju tu hrabrost ili interes.
Umjesto da se osjećamo dobro kad ponovno primimo u ruke kist, pletaće igle ili vrtne škare i opustimo se, pitamo se – a što mene sprečava? I uskoro se uhvatimo kako više ne valjamo tijesto za kolače za obiteljski ručak s guštom, već pretražujemo i profesionalnu fotografsku opremu, živciramo se jer se tijesto nije diglo, a fotka treba biti objavljena do 17 sati jer tada je najveća aktivnost naših pratitelja…
Hobi bi trebao biti ultimativni „me time“, no sve više postaje još jedan aspekt života u kojem težimo perfekcionizmu. Jer ako nismo najbolji i ne pokažemo svima da smo najbolji, koji je uopće smisao… A to je pritisak eksterne validacije koji bi trebao biti nespojiv s idejom hobija.
Hobi bi trebao biti nešto što radimo neovisno o publici, aktivnost u kojoj s vremenom postajemo bolji jer nas zanima, a čak i ako to poboljšanje izostane, ne znači da u njemu ne bismo trebali uživati. Krajnje je vrijeme da ostavimo mobitel negdje sa strane i ponovno u ruke uzmemo kist, trzalicu ili pletaće igle i naprosto si damo oduška.
