Što trenutno imate na sebi? Kako se zbog toga osjećate? Bez brige, ovo nije početak najsuhoparnijeg dirty talka u povijesti, već uvod u posve nevinu priču iz djetinjstva. Naime, još kao malena djevojčica zaradila sam epitet iznimno svojeglave osobe što se, između ostalog, očitovalo u mom modnom izričaju. Znate ono kad roditelji večer prije pripreme djetetu odjeću kako bi se ujutro što brže i jednostavnije spremili za odlazak u vrtić? Moji roditelji nikada nisu saznali kako je to. Kategorički sam odbijala ikakvu odluku unaprijed jer naprosto nisam znala kako ću se ujutro osjećati. Možda poput dame u baršunastoj haljini, možda poput Ksene princeze-ratnice, a možda poput Fashion Fever Barbie. Izbor vrtićkog outfita ovisio je o tome. Roditelje sam, pogađate, izluđivala time no mene je zbunjivao njihov manjak ‘osjećanja’ odjeće.
Odijelo (ne) čini čovjeka
Puno godina kasnije naučila sam izreku „Odijelo ne čini čovjeka“, i koliko god se slagala s tezom da odjeća nikada nije adekvatan pokazatelj dobrog ili lošeg karaktera, ili pak da ste ‘čovjek’ tek nakon što ostavite tromjesečnu plaću u butiku, i dalje tvrdim da ono što odijevamo utječe na nas više no što smo svjesni.
Naizgled radikalan primjer toga je cosplay, odnosno costume play, supkultura odijevanja i transformiranja u fiktivne likove iz filmova, videoigara, stripova i sl. Kažem „naizgled“, jer iako mi se i samoj ta praksa činila iznimno čudnom, shvatila sam kako je psihološka pozadina toga i mog ‘osjećanja’ svakodnevne odjeće prilično slična.
Većina nas koji se ne pronalazimo u cosplayu navlači kostime tek jednom do dvaput godišnje – za maškare ili Halloween. Zamolila bih vas da na tren razmislite o kostimima koje ste do sada birali za te prigode – zašto ste se odlučili baš za to? Koga se odabrali glumiti? Jeste li stopostotno glumili ili je postojala skrivena sličnost između vas i odabranog lika? Određena osobina lika kojoj se divite ili pak obilježje koje biste voljeli posjedovati?
Eksperiment s bijelim mantilom
Psiholozi H. Adam i A. Galinsky koji su rad posvetili istraživanju poveznice između percepcije i odjevnog stila iskovali su termin „enclothed cognition“ koji bismo grubo mogli prevesti kao „zaogrnuta spoznaja“. Izraz su koristili kako bi opisali način na koji odjeća utječe na psihološke procese ljudi, njihovo mentalno stanje, razinu samopouzdanja i doživljaj samih sebe. Tvrdili su, jednostavno rečeno, da je ono što odijevamo suptilno, ali istovremeno snažno povezano s ishodima mnogih pothvata na koje se odlučujemo (ili ne odlučujemo) u životu.
Proveli su niz eksperimenata, od kojih je najpoznatiji onaj s bijelim mantilom. Ispitanike sličnih karakternih osobina podijelili su u dvije skupine te ih zamolili da odjenu bijeli mantil. Prvoj je skupini rečeno kako se radi o liječničkom mantilu, dok je druga skupina dobila informaciju da je riječ o slikarskoj kuti. Zatim su im dani upitnici s pitanjima koja su dijelom zahtijevala visoku koncentraciju i sposobnost analitičkog promišljanja, a dijelom oslanjanje na kreativnost i inovativno traženje rješenja. Skupina u liječničkom mantilu postigla je znatno bolje rezultate u analitičkom, a skupina u slikarskoj kuti u kreativnom segmentu. Mislim da ne moram posebno isticati kako su svi dani mantili bili identični. Razlikovala se tek percepcija sudionika i ono što su (nesvjesno) odabrali utjeloviti odjenuvši mantil.
‘Moje ime je Becky, ali na ComicCon idem kao Merida Hrabra’
Na koji je način opisani eksperiment povezan s cosplay supkulturom? Sudeći prema iskustvima pripadnika, njihovo odijevanje u raznolike kreativne kostime nije ništa drugo doli „zaogrnuta spoznaja“ kojom izvlače na površinu dijelove sebe koje se inače ustručavaju pokazati. „Moje ime je Becky“, napisala je na jednom od internetskih foruma 28-godišnja žena iz SAD-a, „ali na ComicCon odlazim kao Merida Hrabra.
Inače sam iznimno introvertirana i patim od socijalne anksioznosti. Moglo bi se reći da sam društveno nespretna – vječito brinem hoću li reći nešto pogrešno ili glupo, a zbog silne nervoze to se najčešće i dogodi. Ali na ComicConu nije tako, zato sam i odabrala Meridu.
Ona je snažna, neovisna i neustrašiva, a kada odjenem kostim osjećam kao da dio toga prelazi i na mene. Ne opterećujem se time što ću reći ili napraviti jer nemam dojam da će se drugi smijati meni, već sa mnom.“ Njezino iskustvo nije jedinstveno – čitajući ostatak komentara shvatila sam da gotovo svaki pobornik cosplaya opisuje istu stvar – uz pomoć kostima pronalaze dozu samopouzdanja koja im u svakodnevnom životu nerijetko nedostaje kao i zajednicu istomišljenika unutar koje se osjećaju opušteno i dobrodošlo. Neki čak navode kako im je cosplay pomogao dovesti u red stvarni život.
Kako nam cosplay može dati samopouzdanje
Jedan od forumaša napisao je kako je u svom Captain America kostimu pronašao inspiraciju za promjenu nezdravog životnog stila, okretanje k tjelovježbi i fokusiranje na zdraviju prehranu, što je u konačnici rezultiralo gubitkom velikog viška kilograma i povratkom razine šećera u krvi unutar prihvatljivih granica. Dojadilo mu je, kaže, glumiti superheroja, a istovremeno uništavati vlastito zdravlje te je odlučio pozitivne osobine najdražeg lika implementirati u svoj stvarni život.
Naravno, kao i sa svakom pojavom i trendom, stvari uvijek mogu otići predaleko – postoje određeni slučajevi ‘zamućivanja’ granice fiktivnog i stvarnog života čije su posljedice, očekivano, negativne. Ipak, psiholozi ističu kako na takvo što nailaze iznimno rijetko te da je gotovo uvijek riječ o pojedincima koji su, neovisno o cosplayu, pokazivali znakove ozbiljne mentalne nestabilnosti. Stoga, razloga za brigu ili osudu nema jer, sudeći prema provedenim istraživanjima, cosplay je tek nešto kreativnija manifestacija onoga što svi mi radimo svakodnevno – odjećom izražavamo osobnost i raspoloženje.
Osjećate li i vi svoju odjeću?
Savjet naših baka o tome kako nije na odmet malčice se dotjerati ‘i za po kući’ više se ne doima toliko zastarjelo, jer odjenemo li se u skladu s onime kako bismo se htjeli osjećati (a pretpostavljam da se svi mi prije svega želimo osjećati dobro u vlastitoj koži), lakše ćemo to i postići.
Pitate li se ‘osjećam’ li odjeću i dalje, odgovor je apsolutno da. Zavirite li u moj ormar, lako biste mogli pomisliti kako ga dijelim s još nekoliko vrlo različitih osoba. Od šešira u stilu dvadesetih, preko zavodljivih čipkastih haljina, muških avijatičarskih jakni sve do modernih oversized trenirki i romantičnih boho tunika – sve je to moje i sve sam to ja. Ovisno o danu i izazovima koji me čekaju, naravno.
Naslovni vizual: Canva; fotografija Lee Tomac: Sara Čolić
