U posljednjih nekoliko godina više sam se puta znala našaliti kako razmišljam o otvaranju OnlyFans profila, i to isključivo s tzv. foot fetish sadržajem. Zašto ne ukloniti „starving“ iz onoga starving artist ako već hodam na potencijalnom izvoru prihoda? Kažu, u svakoj šali pola istine, a s obzirom na to da me i dalje ne možete pronaći na spomenutoj platformi, zapitala sam se što me točno koči pri realizacije te ideje?
Nije trebalo dugo da pronađem odgovor – već od same pomisli na komentare kojima bi me okolina počastila jednom kada bi postala svjesna čime to popunjavam budžet, uhvatio me grč u želucu. Također, nisam baš mogla prožvakati ideju da osobe s kojima gotovo sigurno ne bih stupila u interakciju u stvarnome životu osjećaju uzbuđenje pri pogledu na moje fotografije. To je ujedno i objašnjenje zašto se moj „plan“ bazirao isključivo na fotografijama stopala – bez obzira na to što sam svjesna da je foot fetish jedan od zastupljenijih, osobno ne mogu spojiti seksualno uzbuđenje sa stopalima. Takva mentalna barijera omogućavala mi je da se mirne duše šalim bez proživljavanja onog ick osjećaja. No onda sam se razljutila. Sama na sebe. Kakva sam ja to feministkinja?! Na sva zvona poručujem „my body, my choice“, na što god se taj izbor odnosio, a prema OnlyFans konceptu ipak osjećam svojevrsni zazir? Je li moguće? Zašto?
Alarmi i zamišljene granice pristojnosti
Utjecaj društva zasigurno je dio priče. Koliko god se zalagala za feminističke vrijednosti, bilo bi prilično naivno pomisliti da patrijarhalne norme kojima sam okružena ipak nisu negdje zabilježene. Svako „Djevojke moraju biti pristojne“, „Dame se tako ne ponašaju“ i „Znaš li kakav to dojam ostavlja?“ smjestilo se u malenom kutku mog uma te pali alarm svaki put kad imalo prijeđem zamišljenu granicu „pristojnosti“. Ponosna sam na to što je granica iz godine u godinu sve dalja i manje osjetna, no nećemo se lagati, i dalje postoji. Nije mi bio potreban OnlyFans profil kako bih to spoznala; postala sam bolno svjesna toga nakon prvog boudoir snimanja.
Za vrijeme studija povremeno sam se bavila modelingom, a u ranim dvadesetima odlučila sam se okušati u boudoiru. Fotografije su ispale točno onako kako sam se nadala – senzualne, no ni traga vulgarnome, stoga sam ih s ponosom pokazivala. Međutim, uz svaki kompliment dolazila su barem po tri upozorenja o tome je li takvom sadržaju mjesto na internetu.
„Zar ti dečko dopušta takve stvari?“
„Tvoji roditelji znaju za to??“
„Uskoro ćeš tražiti posao, želiš li zaista da poslodavci to vide?“
„Nitko te neće shvatiti ozbiljno!“
„Vjeruj da nakon ovog nikoga neće biti briga jesi li inteligentna ili ne.“
Nijednog dečka nikada nisam tražila ikakva dopuštenja, a roditelji ne samo da su znali već su apsolutno podržavali moj hobi. Ali opaske o traženju posla… uvukle su se u moj um poput iritantnog nametnika kojeg se nikako nisam uspijevala riješiti. Odjednom me pogled na vlastite fotografije umjesto samopouzdanjem ispunjavao strahom. „Što ako su u pravu?“, pomislila sam. „Ima li uopće smisla truditi se ako će sve pasti u vodu zbog nekoliko fotografija? Jesu li one vrijedne toga? Ili, još gore, što ako me zaposle iz potpuno krivih razloga, baš zato što su ih vidjeli?“
Pritisak je bio neizdrživ, a ja sam pokleknula pred njim – odlučila sam napraviti što god sam znala i mogla kako bih spomenute fotografije uklonila s interneta. Tko još želi biti djevojka uz čije ime iskaču fotke u čipkastom donjem rublju?! No… ja jesam ta djevojka, i bila sam potpuno ok s time sve dok mi okolina nije nametnula uvjerenje koje nikada nije bilo moje. Ja sam znala da boudoir fotografije nisu nešto čega bih se trebala sramiti, znala sam da njihovo postojanje ne poništava moju inteligenciju, znala sam da sam uz pomoć tih fotografija pronašla način za zavoljeti svaki dio svog tijela, koliko god nesavršen bio. Međutim, većina se nije složila s time. A ja sam im, nažalost, povjerovala…
OnlyFans samo je stepenica iznad. Bacite li pogled na istraživanja provedena na tu temu te na intervjue s OnlyFans kreatoricama, postat će vam jasno koliko smo kao društvo skloni osuditi, dehumanizirati i poniziti svaku ženu koja odluči u potpunosti prihvatiti vlastitu seksualnost. Ali ima li društvo problem sa ženskim tijelom ili pak sa ženama? Jer, ukoliko je problem u tijelu, zašto, zaboga, gotovo svaka reklama uključuje golišavu djevojku? Zašto su kalendari koji se najbolje prodaju upravo oni s eksplicitnim fotografijama? Zašto je OnlyFans na meti konstantnih kritika, a PornHub godinama posluje neometano, bez obzira na sve kontroverze koje ga prate? Neovlašteno snimanje, prisila na rad, maloljetnička pornografija, zašto nitko ne diže prašinu oko toga?
Problem, čini se, nije u ženskome tijelu. Problem je u kontroli narativa. U slučaju OnlyFansa, kreatorice su te koje odlučuju što, kako i koliko pokazati. U konačnici, one su te koje profitiraju od objavljenog sadržaja. One su te koje su rekle „Hej, ovo je moje tijelo i ja biram što ću s njime učiniti! Ne vi, ja!“, i to je ono što im društvo ne može oprostiti.
Svi mi dio smo patrijarhalnog sustava, a ništa ga ne dovodi u pitanje snažnije od emancipirane žene koja preuzima kontrolu nad svakim aspektom svoga života.
„I’m a good feminist because I’m a bad woman“, izjavila je jedna od OnlyFans kreatorica te pojasnila kako joj je kreiranje takvog sadržaja donijelo dugo željeni osjećaj slobode. U redu je ukoliko se ne pronalazite u tome, iskreno rečeno, i sama ću se radije držati Instagrama. Međutim, postoji ogromna razlika između ne priklanjanja konceptu zbog osobne nelagode i potpunog posramljivanja svih onih koji razmišljaju drugačije. Uostalom, „Modesty empowers some. Nudity empowers some. Different things empower different women and it is not your place to tell them which one is right.“
Pišući ovo, cijelo vrijeme razmišljam o fotografijama koje sam posramljeno skrila od očiju javnosti. Čini mi se kako je došlo vrijeme da to promijenim. Izlazak iz zone komfora rijetko je lišen treme, no ovoga puta biram slušati vlastiti gut feeling, a ne nazadna razmišljanja. Dio mene i dalje stišće kočnicu – svjesno sam odabrala jednu od „pristojnijih“ fotografija. Ali svaki pomak u pravome smjeru vrijedi, zar ne? Maleni korak za feminizam, velik za mene osobno.
Fotografije: Tomislav Veić, Sara Čolić; animacija Canva
