Prvi sam se put pošteno zaljubila sa šesnaest. On je bio nešto stariji, svjestan činjenice da ga grupica šesnaestogodišnjakinja gleda kao Boga, nadajući se da će jednu od njih pogledati nazad. Ja sam bila nezrela klinka s manjkom strpljenja koja je odlučila odjenuti ‘big girl pants’, prići mu, a beskrajno čekanje ostaviti drugima. Ideju sam, naravno, podijelila s najboljom prijateljicom, a pala je i oklada – ona mi je poželjela sreću, ali istovremeno prognozirala da će me trema pojesti u zadnji tren. Trema? Kakva trema? Nisam shvaćala čega bi me trebalo biti strah. „Što ako mu se ne svidiš? Možda ima neku drugu, vidiš da nikoga ne doživljava…“, zabrinuto je komentirala prijateljica. „Ne znaš dok ne pitaš. Uostalom, što i ako mu se ne svidim? Život ide dalje – barem ću znati na čemu sam“.
Sreća zaista prati hrabre – s ponosom izjavljujem da šesnaestogodišnju klinku nije pojela trema, a očito sam uspjela izvući i nešto malo šarma te osim oklade osvojiti i dečka. Prve ljubavi rijetko su dugog vijeka pa tako nije bila ni naša, no dan danas u dobrim smo odnosima, a on me redovito podsjeća na to da ga je upravo moja izravnost oduševila. Uvijek se iznova nasmijem tome, ali i dalje mi nije posve jasno čemu tolika pompa – zar je iniciranje kontakta još uvijek rezervirano isključivo za muški spol? Nismo li ta vremena ostavili iza sebe?
Prastari mit: muškarci su lovci, a žene lovine
Svjesna sam da, zastupajući takav stav, činim manjinu jer veći broj prijateljica redovito zgražavam svojim ‘just do it’ savjetima. Neprikladno je, kažu, a svaka žena koja se ogluši na ‘sjedi i čekaj da budeš izabrana’ taktiku riskira biti proglašena napadnom očajnicom. Stoljeća kondicioniranja imaju taj efekt. Iskreno rečeno, ni sama ne shvaćam kako sam uspjela izbjeći internalizaciju takvog načina razmišljanja, no drago mi je da jesam. Svaka čast Jane Austen, ali protagonistkinje njezinih djela koje ustreptalo gube svijest čim ih naočiti muškarac pogleda nikada mi nisu osobito dobro sjele. Austen je oprošteno, odrasla je u nekom drugom vremenu, ali mi danas… zašto se i dalje toliko grčevito držimo te nazadne retorike?
Gotovo svaki put kada se u društvu povede rasprava o spomenutoj problematici, netko mudro izjavi da su muškarci lovci, a žene lovine. Prirodni poredak. Navodno. Osobno ne poznajem nijednu ženu koja je gledajući dokumentarce bacila oko na prizor gazele u paničnom bijegu i pomislila – da, to je to, ovo sam ja. Odnosno, sve i ako jest, uvjeravam vas da je bilo lišeno romantiziranja i ispunjeno dijametralno suprotnim osjećajem – onim koji biste pošto-poto trebali izbjegavati nadate li se normalnom odnosu. No hajde da ostavimo patologiju po strani i pozabavimo se zdravim vezama – može li žensko preuzimanje inicijative donijeti išta dobro ili je u startu osuđeno na etiketu očajnice?
Čekanje se ne isplati
Psiholozi tvrde da može, štoviše, ističu kako usvajanje takvog obrasca ponašanja donosi prednosti na svim životnim poljima, ne samo onom romantičnom. Naime, žene su stoljećima odgajane na način koji ih je usmjeravao k pasivnom pristupu životu. Nisu imale prostor svjesno birati vlastita iskustva – život im se naprosto događao, a na njima je bilo da se jednostavno nauče prepustiti i vidjeti kamo će ih (tuđa) struja odnijeti. Takva uloga, pasivna uloga, ona u kojoj nije dopušteno biti protagonistkinja vlastitog života imala je, i još uvijek ima, devastirajuće posljedice na mentalno zdravlje. Je li uistinu riječ o vašemu životu ako je isti do najsitnijih, najprivatnijih detalja određen tuđim mjerilima vrijednosti?
Jeste li zaista slobodni ako nijedan izbor nije donesen posve slobodno?
Ponavljam, nije riječ isključivo o romantičnim odnosima već o svim aspektima života – obrazovanje, karijera, financije, interesi, slobodno vrijeme, privatni i poslovni odnosi… Istraživanja su pokazala da žene koje se ne libe učiniti prvi korak pri upoznavaju potencijalnog partnera po istome principu snažnije preuzimaju inicijativu u svim ranije navedenim aspektima što dovodi do osjećaja kojemu svi težimo – tome da smo sposobni utjecati na smjer u kojemu nam se život razvija. Umjesto da nam se situacije naprosto događaju, mi ih (u određenoj mjeri) stvaramo, a sve kako bismo došli do jedinog istinskog ideala – sreće. Je li u tom slučaju uistinu čudno što aktivna uloga pogoduje mentalnom zdravlju nemjerljivo snažnije nego pasivna? Što je točno ‘očajno’ u odluci da idemo za onime što nas raduje, a odmičemo se od svega što nam donosi nemir i reže krila?
Razmišljate o novome poslu? Pošaljite prijavu, ne čekajte da vas pozovu. Sanjarite o dalekom putovanju? Organizirajte ga, ne ustručavajte se preuzeti inicijativu. Netko vam je zapeo za oko? Pružite ruku, osmjehnite se, možda se i on osmjehne vama. Što je najgore što se može dogoditi? Neminovno je da će s vremena na vrijeme druga strana odgovoriti negativno, ali svijet neće stati. Istinsko samopouzdanje ne gradi se u trenucima u kojima smo apsolutno sigurni u povoljan ishod, već onda kad unatoč neizvjesnosti bacamo kockice i kladimo se sami na sebe, znajući da ćemo, kakav god nas odgovor dočekao, znati izaći na kraj s njime. Aktivni ‘oh, well…’ boli znatno manje od pasivnog ‘what if…?’.
Naslovni vizual: Unsplash+
