Žensko tijelo nije bojišnica stvorena za osvajanje političkih poena. Ili barem ne bi trebalo biti, no stvarnost u kojoj živimo nažalost ukazuje na suprotno. Pobačaj je bio i ostao jedna od najkontroverznijih društvenih tema, a pitanje prava i dostupnosti pobačaja izaziva duboke rasprave te velike podijele javnosti. U posljednjem desetljeću svjedočimo snažnoj polarizaciji društva, a razlike između konzervativnih i liberalnih pogleda postaju sve izraženije. I to najčešće preko ženskih leđa.
Ženska reproduktivna prava najsnažniji udarac zadobila su 2022. godine u trenutku kada je Vrhovni sud SAD-a ukinuo ustavom zajamčeno pravo na pobačaj poništivši presudu Roe vs. Wade iz 1973. godine koja je isticala kako svaka žena ima pravo na pobačaj temeljem prava na privatnost vlastitog tijela. S obzirom na to da su Sjedinjene Američke Države umnogome svjetski trendsetter, ultradesničarski radikalizam prelio se na ostatak svijeta te snažno uzdrmao ženska prava i u Europi. Priklanjajući se takvim stavovima, ženama dijelim svijeta odašilje se poruka kako politika i religija imaju prvenstvo pred znanošću i zdravstvenom zaštitom kada su u pitanju odluke o njima i njihovim tijelima.
Umjesto da se s napretkom društva, kojeg svi toliko ponosno ističemo, na abortus jednom za sva vremena počne gledati kao na medicinski zahvat koji se, ukoliko je izvršen od strane liječnika specijalista u medicinski prihvatljivom vremenskom okviru, smatra jedinim od najsigurnijih postupaka u medicini, on se sve snažnije demonizira. Žene koje se odlučuju na abortus proziva se za ubojstvo, a feminističke organizacije koje se zalažu za osiguranje prava na njega podrugljivo se opisuju kao death squad.
Spomenuti stavovi najčešće proizlaze iz religioznih uvjerenja, dominantno onih katoličkih, prema kojima se pobačaj izjednačava s ubojstvom djeteta.
Žensko tijelo, smatraju, ne pripada isključivo ženi te nijedna žena nema pravo okončati neželjenu trudnoću jer začećem, kažu, nastaje novi život o kojem ona ne smije odlučivati. Na nešto blažu verziju navedenih stavova nailazimo u slučajevima kada je neželjena trudnoća nastala kao rezultat seksualnog nasilja, ali što točno oni koji zastupaju takvo mišljenje poručuju ženama? Ukratko, to da je žena u mogućnosti slobodno odlučivati o vlastitom tijelu tek nakon što joj je ta ista tjelesna autonomija na vrlo nasilan i traumatičan način oduzeta.
Svaka druga koja je bila dovoljno sretna da ne iskusi takvo što na spomenutu autonomiju pravo nema. Pri tome se učestalo zaboravlja na činjenicu da je vjersko opredjeljenje vrlo individualna stvar, velik dio stanovništva naprosto nije religiozan te se samim tim dogme proizašle iz religije ne mogu univerzalno primjenjivati na opću populaciju i koristiti kao izvor autoriteta.
Liberalne struje gorljivo pokušavaju obraniti ženske slobode te ih se zbog toga nerijetko proziva za promicanje tzv. kulture smrti. No biti liberalnih pogleda znači upravo suprotno – biti sposoban prihvatiti raznolikost mišljenja i ponašanja, dokle god ona ne ugrožavaju drugoga. Koncept je iznimno jednostavan – moje je tijelo moje, a tvoje tvoje, stoga i odluke o njemu trebaju biti donesene samostalno i bez prisile. Zalagati se za slobodan i siguran pristup pobačaju nipošto ne znači nametati ga ijednoj ženi koja mu se iz bilo kojeg razloga protivi, već naprosto osigurati njegovu dostupnost svakoj onoj koja ga smatra validnom opcijom. Suprotno ultrakonzervativnim tvrdnjama, pobačaj nikada nije bio zamišljen kao metoda kontracepcije nego kao last resort u prilikama kada su sve ostale metode zakazale. Njegova zabrana nije te nikada ni neće dovesti do smanjenja broja izvedenih abortusa već samo do iznimno nesigurnih načina na koje se isti vrši, koji posljedično predstavljaju ogroman rizik za žensko zdravlje.
Želimo li uistinu utjecati na smanjenje abortusa, umjesto na zabrani potrebno je poraditi na prevenciji neželjenih trudnoća, odnosno sveobuhvatnom seksualnom odgoju mladih. Paradoksalno, seksualni odgoj također je nešto čemu se ultrakonzervativne struje protive ističući kako takav oblik obrazovanja potiče mlade generacije na promiskuitet i nemoral. Rezultati istraživanja provedenih na temu toga koliko mladi istinski vladaju problematikom sigurnog spolnog odnosa, kontracepcije, trudnoće i spolno prenosivih bolesti poražavajući su – 66 % mladih oslanja se isključivo na internet pri edukaciji o seksu, 80 % mladih u dobi od 14 do 25 godina seksualno je aktivno, no samo njih 33 % koristi znanstveno priznate metode kontracepcije. Pravovremeno obrazovati mlade osobe znači odgojiti generacije koje će spolnim odnosima pristupati informirano i zrelo, a to je jedini put k smanjenju broja neželjenih trudnoća te eventualnih pobačaja koji će biti izvršeni.
Kao što je ranije istaknuto, ženska reproduktivna prava ugroženija su nego ikad u modernoj povijesti – države poput Poljske i Malte uvele su gotovo potpunu zabranu pobačaja, a iako je u Hrvatskoj u teoriji pobačaj dostupan i dopušten do 10. tjedna trudnoće, u praksi se više od 50 % ginekologa poziva na tzv. priziv savjesti čime je ženama praktično onemogućen pristup tom zahvatu. Kako se Europa u narednih nekoliko godina ne bi pretvorila u Gilead o kojem je pisala Margaret Atwood, paneuropski pokret za ženska prava My Voice My Choice pokrenuo je akciju prikupljanja potpisa kojom bi se osigurala sigurnost i dostupnost pobačaja diljem Europe.
Ističu kako je situacija već sad alarmantna, a više od 20 milijuna žena diljem Europe nije u mogućnosti slobodno odlučivati o vlastitim tijelima. Kako bi to promijenili, podnesena je Europska građanska inicijativa kojom se zahtijeva da EU učini ono što je u njezinoj moći kako bi se stvorio financijski mehanizam koji pomaže državama članicama koje se dobrovoljno pridruže ovoj politici da osiguraju siguran pristup pobačaju za svaku ženu. Inicijativu možete podržati ovdje! Jedina stavka u kojoj se suprotstavljene strane slažu jest da je majčinstvo najzahtjevnija uloga koju žena može preuzeti – zašto bismo je onda nametali ijednoj koja se u spomenutoj ulozi ne pronalazi?!
