Za početak, ne glasaju sve žene na temelju ovog pitanja. Mnoge od njih gubitak autonomije ženskog tijela smatraju nesretnim nusproizvodom izbora koji su primorane učiniti na temelju alternativnih čimbenika, recimo, osobnog ekonomskog stanja. Teško je aktivno se baviti ijednim drugim pitanjem ako niste u mogućnosti pokriti kraj s krajem – u tom slučaju tjelesna autonomija doima se poput dalekog i apstraktnog problema za razliku od nimalo apstraktne hrane na stolu koju je novoizabrani predsjednik SAD-a obećao svojim glasačicama. Međutim, taj dio odraz je trenutne ekonomske situacije, a povijest ženskog biranja opcije koja ih aktivno obespravljuje seže puno dalje u prošlost te prelazi granice SAD-a – na isti fenomen nailazimo i u drugim dijelovima svijeta. Što se još krije iza toga?
Reproduktivna prava
Dio žena, najčešće pod snažnim religijskim utjecajem, smatra kako one naprosto nisu „te“ žene kojima bi tjelesna autonomija mogla zatrebati jer takvo što zahtijevaju samo one nemoralne i promiskuitetne. Već sam seksualni odgoj opisuju kao neprimjerenu temu kojoj nije mjesto u obrazovnim ustanovama jer navodi mlade na „pogrešan put“, a reproduktivna prava, planiranje obitelji te ponajviše abortus smatraju neoprostivim petljanjem žena u „Božju volju“. Pri tome, nažalost, ni same često nisu svjesne svega što reproduktivna prava obuhvaćaju.
Kao recentan, iznimno tragičan primjer nailazimo na slučaj mlade žene u Teksasu koja je preminula od posljedica sepse uzrokovane spontanim pobačajem koji nije bilo moguće medicinski tretirati zbog zabrane koja je trenutno na snazi, a odnosi se i na liječničku asistenciju pri spontanim pobačajima te izvanmateričnim trudnoćama. Ona se za života, kao i cijela njezina obitelj, strogo protivila pravu na abortus, a nakon što je slučaj tragično završio, njezina majka liječnicima je zaprijetila tužbom uz objašnjenje da je „njezina kćer doživjela spontani pobačaj koji je zahtijevao D&C postupak koji joj nije bio omogućen“ (iz razloga što je trenutnim zakonom zabranjen!). Iz ovog primjera vidljiv je začarani krug neznanja koji dovodi do posljedica opasnih po život – manjak kvalitetnog obrazovanja te informiranje isključivo iz propagandnih izvora vodi ka izglasavanju zakona čije se istinske posljedice ne razumiju i/ili pravovremeno ne uzimaju u obzir što u konačnici dovodi do tragičnih ishoda i još veće količine dezinformacija.
Strah od odbacivanja
Osim toga, ne treba zanemariti utjecaj najbliže okoline. Ljudi su društvena bića, a formiranje grupe te traženje osjećaja pripadnosti unutar iste jedan je od naših iskonskih nagona. U slučaju kada se osoba nalazi unutar zajednice (obiteljske, prijateljske, partnerske) s čijim se stavovima ne slaže, postoji vrlo izgledna šansa da će, barem za javnost, odstupiti od vlastitih uvjerenja kako bi konformirala većini te unutar zajednice pronašla sigurnost. Privatno će možda i dalje gajiti ista uvjerenja, no nikada ih neće javno isticati zbog straha od odbacivanja.
U radu pod nazivom „Threats to identity in the large group“ sociolog P. Turquet objašnjava to sljedećim primjerom: „Ako svi moji susjedi vjeruju da je nebo crveno, a ja potajno vjerujem da je plavo, pripadam li doista ovom susjedstvu u kojem sam do sada živjela relativno miran i siguran život, izolirana od nepoznatoga u drugim četvrtima? A ako ne pripadam ovdje, gdje se onda uklapam? Gdje je moje pleme, i tko će sa mnom hodati pod mojim plavim nebom?“ Potencijalni gubitak statusa unutar grupe može biti toliko zastrašujuć da se doima kao prijetnja samom opstanku. Stoga se neke žene osjećaju prisiljene živjeti „pod crvenim nebom“ iako to nije ono što bi odabrale kada ne bi postojao strah od ostracizma.
Međutim, bilo da ste žena reproduktivne dobi ili ne, vjernica ili ateistkinja, žena liberalnih ili konzervativnih uvjerenja ili naprosto osoba svjesna da polovicu svjetske populacije čine žene, ovaj problem tiče se i vas. Mislite li da nije tako, sjetite se onoga „First they came for…“
Naslovni vizual: Canva
