Sjećate se onih davnih vremena kada smo bili uvjereni da na Instagramu možemo uhvatiti neki spontan trenutak – gledanje omiljene serije dok su na stolu Nutella i čajevi za mršavljenje, zalazak sunca i opekline meduze na nozi, ples u dvoje i flasteri na peti? Okej, malo pretjerujemo, jer laganje je uvijek bilo dio paketa, a fotke su se i te davne 2014., kada se pojavio Instagram, donekle filtrirale. No postojalo je ono naivno mišljenje, a koje razumije svaki špijun i stalker – da ćemo u tih par fotkica doista moći zaviriti u nečiji privatni život, iako nas u stvarnosti, baš kao u Japanu gdje se to ne radi – nikada nisu pozvali na čaj, jer što ćeš se zbližavati sa strancima. Iz današnje perspektive, sve je bilo tako basic. Jedino što si mogao čuti od prvih influencera bilo je to da im se fotka ne uklapa u feed. Čitaj: koloristički i lifestyle mood.
Feed prekrcan tekstom
A danas? Gotovo da više nema Instagrama koji pazi na boje i osjećaj, jer svi su u međuvremenu postali važni kao CNN. Gotovo svaki Instagram account ima jednu misiju, jednu poruku koju neprestano odašilje. Nema više raznolikosti i spontanih trenutaka, a kamoli mutnih fotki (to je već odavno prognano na Story). A da stvar bude ozbiljnija, gotovo svaka objava ima tekst. Doslovno pravi naslov, podnaslov, logo, a u slučaju da netko ima jaču dioptriju ili ne scrolla fokusirano, tu je i što veći font, doslovno vidljiv iz aviona. No to nipošto nije sve, jer jedna objava je isto nekako plitka, jer treba u karuselu ukoričiti pravu knjigu spoznaje. Ako ne i manifest. Ukratko, Instagram je postao nekako egipatski. Čitaj: monotematski. I nema šanse da se na njemu nađe nešto što ne slijedi glavnu misiju vlasnika accounta.
Burnout
Razloga za ovakav preokret iz zabavnog u ozbiljni program ima nekoliko? A prvi na listi optuženih su burnout i sve jači dokazi da društvene mreže djeluju negativno na naše receptore u mozgu te izazivaju tjeskobu, anksioznost, napade panike pa čak i depresiju. Da stvar nije nimalo bezazlena svjedoči i podatak da sve više zemalja razmatra ozbiljne restrikcije korištenja društvenih mreža kod mladih, ali i to da i najžešći posteri uvode dane detoxa. Razlog broj dva je činjenica da su milenijalci ove godine i službeno postali odrasli, a to znači da su im se prioriteti promijenili, bilo da su se zasitili ili shvatili da kao roditelji baš i ne žele toliko vremena provoditi za ekranom, a kamoli dijeliti intimu svoje djece.
Zero posting
I konačno, mnogi se pitaju – čemu sve te objave kada samo 7% vaših frendova može vidjeti vaše postove? To znači da onda mogu radije voditi privatni dnevnik ili još bolje junk journaling, i na njemu bez cenzure objavljivati sve ono što mi je ili nije nimalo drago, bez straha da će me netko otkazati.
S jedne strane, posve razumljivo, jer u trenu kada zabava postane posao ili amaterizam profesija, stvari uvijek postanu manje napete. Ili vi mislite da nije posao baš o svemu imati svoje mišljenje. A posebno pratiteljima objašnjavati koja je razlika između plaćenog i neplaćenog sadržaja. Ili kako kaže dobro moja frendica: “Počelo me umarati kada svaki dan prije nego što nešto objavim se pitam – idem provjeriti na netu je li u međuvremenu svijet propao i hoće li moj avokado sendvič uz zalazak sunca biti nešto jako neukusno ili kao sto puta viđeno bez ijednog lajka i komentara.”
A onaj tko nije probao snimati banalne objave, ali ne one koje i dalje mogu biti samo to, nego moraju imati i neki ironičan twist, ne zna kakav je to naporan posao. Posebice ona dva jednaka serijska izraza lica: umoran od poziranja ili toliko sam chill da se smijem s isplaženim jezikom, dok su oči u nosu naborani od silne sreće.
Vizuali: Canva
