Ako pođemo od toga da su veliki i mali ekrani u koje svakodnevno gledamo svojevrsni prozori u svijet, možemo reći da je Ivana Paradžiković svoje širom otvorila. Bilo da je godinama uređivala emisiju ‘Provjereno’ ili nas vodila na putovanja diljem svijeta, kao malo tko na ovim prostorima širila je osjećaj slobode. U njezinu slučaju sloboda nije bila vezana uz egoistične razloge, nego uz ogromnu znatiželju, empatiju prema drugima i, prije svega, prema malom čovjeku.
Baš poput glavnog junaka knjige i filma ‘Hector u potrazi za srećom’ – psihijatra koji kreće na put oko svijeta kako bi otkrio tajnu ljudske sreće – Ivana kroz kratke skice, autentične fotografije i videozapise otvara teme o kojima često šutimo. Svaka objava daje male signale da krenemo prema vlastitom glasu. Nije mi preostalo ništa drugo nego naručiti Lemonish, piće s najglasnijim mjehurićima, i dogovoriti online intervju – ili, bolje rečeno, kratko putovanje s Ivanom, kako bismo i mi osjetili taj val energije i život u punoj snazi.
Postoji puno načina putovanja. Sjećaš li se prvog trenutka kada si uzela ruksak na rame i mobitel u ruke te odlučila da te zanima život bez filtera?
To je bilo putovanje na Island koje ću pamtiti zauvijek jer me posve promijenilo! U tom sam trenutku shvatila kako je uloga koju sam igrala 13 godina završena i da slijedi novo poglavlje. Prvih pola godine života na ljestvici prioriteta bio mi je posao, a sada je, spoznala sam, vrijeme da ja zauzmem taj položaj.
Godinama si, radeći na televiziji, mijenjala svijet nabolje – ukazujući na probleme i manjkavosti društva te davala glas onima nevidljivima. Kakav je osjećaj to raditi iz prvog lica, a paralelno otkrivati i vlastita skrivena područja?
Znam samo da sam obožavala svoj posao, strastveno sam ga živjela, ginula. Bilo je fenomenalno dok je trajalo, ali srećom za mene je završilo. Sada također svim bićem uživam u životu. Znaju me ljudi pitati: Pa što ti sada radiš? Jer tako smo formatirani – posao je središte života. Na to im s osmijehom odgovaram: ja sad živim.
Prvo, za mene dotad neuobičajeno putovanje bilo je s planinarskom općom školom društva Velebit. Išlo se na Bijele i Samarske stijene i spavalo u šatorima. Nikada do tada u životu nisam spavala u šatoru. I ne samo to – cijelo to iskustvo s grupom nepoznatih ljudi. Oni su pak mislili da me poznaju jer su me prepoznavali po liku s televizije. To iskustvo me zauvijek promijenilo, oslobodilo. 20 godina javnog posla stvori ti tvrd oklop. Paziš kako se ponašaš, pred kim se ponašaš. Sve to rezultira brojnim barijerama u glavi. A ja sam se bacila u uvjete u kojima nisam imala izbora nego biti ta koja jesam.
Glavni lik knjige i istoimenog francuskog filma ‘Hector u potrazi za srećom’ proputovao je Kinu, Afriku i SAD, a svoje spoznaje iznio u dvadesetak lekcija. Ne želimo biti toliko ambiciozni, a ni pretenciozni, ali možeš li izdvojiti nekoliko važnih lekcija koje si naučila na svojim putovanjima?
Svoje lekcije naučila sam u planinama. Na Velebitskom planinarskom putu, prvom pohodu takve vrste: kad smo se nas tri – Ana, Anita i ja – s ruksacima teškim gotovo 30 kg uputile prehodati moćan Velebit, kalila se u meni neka nova osoba. Prešle smo preko 100 kilometara i ne znam uopće koliko visinske razlike u tih šest dana, ali znam da smo s Velebita sišle kao druge žene. To sam putovanje zabilježila na svom Instagram profilu: upravo na taj način, kronološki sam prepričavala dane i naučene lekcije poput: ne možeš posve kontrolirati život, moraš mu se prepustiti; cijeni ono što imaš – dok to imaš; izabrati lakši put u životu uvijek, ali uvijek se pokaže kao loša odluka. A vjerujte mi, tako naučene lekcije, na vlastitoj koži, iskustvu, mijenjaju te.
Arthur C. Brooks govori o ‘malim opasnostima’ koje nas guraju iz zone komfora i da bi svatko od nas trebao pronaći svoje ‘bikove s kojima će trčati’. Kod tebe toga ne nedostaje – od skijanja do spavanja ispod vodopada i gledanja kitova u oči. Po kojem ključu biraš zemlje koje posjećuješ i kako paziš da izazov ne prijeđe granicu?
Nema nekog posebnog pravila. Puštam životu da donese odluke umjesto mene, odlučila sam mu malo više vjerovati. Nekada me netko pozove u avanturu, nekada se ona nametne sama; stvarno nema pravila. Po ključu – tamo gdje me zove strast, gdje je uzbuđenje!
Treba li čovjek ići na posebne kondicijske pripreme da bi putovao s tobom? Kako održavaš zavidnu energiju?
Kada tjedan dana provedem na Velebitu, kada se „spustim dolje“ među ljude, ja i dalje hodam pola metra iznad zemlje, lebdim. Teško to može razumjeti netko tko to nije proživio. Gore nema većinom signala, nema distrakcija, nema nepotrebnih budalaština koje nam gospodare životima. Sam si s prirodom. A priroda liječi i puni, ne crpi kao ljudi. Hahaha, pripreme su obavezne, ali ne stječu se u mjesec dana, to su više životna iskustva koja te grade. Često me ljudi pitaju da ih vodim sa sobom na putovanja kombijem, planinarenja, ali znam da većina to ne bi podnijela. To je ogroman izlazak iz zone komfora. Ne tuširati se danima, nemati nikakve dnevne rutine – kakve kreme i preparati – piškiti u kutiju od Pringlesa, izgrebati se, iščupati, izderati robu putem. Na takva putovanja vodim rijetke, one s kojima znam da mogu, jer ekstremne situacije znaju izazvati ekstremne reakcije i emocije, a ja ne podnosim baš cvilidrete.
Kad bi jednom putovanju dodijelila Lemonish Awards jer je bilo najglasnije, najviše tvoje i autentično – koje bi odabrala i zašto?
Inače me zovu dolje u Dalmaciji Ivka limuninka, jer smo prije nekoliko godina zasadili stotinu stabala i sada je to već prava plantaža! Nagrada za naj moje putovanje otišla bi definitivno Velebitskom planinarskom putu. Znate, neki kad se zaljube u planine požele „osvajati“ sve vrhove svijeta. Ja tu potrebu nemam. Najdraža su mi putovanja kada idemo pješke u divljinu na nekoliko dana. E, tad sam ja najviše ja.
Ako bi jedan svoj post morala spremiti u vremensku kapsulu za buduće generacije – koji bi odabrala i zašto?
Video s Islanda. Zato što sam ga napravila poput malog trailera za neki dokumentarac. Osmislila sam poseban format koji je postao moj zaštitni znak. I on ukratko objašnjava moj put sada. Svaki mi put izmami osmijeh na lice kad ga gledam. Jednostavno je savršen.
Prošle godine si u Sarajevu, na izboru Social Media Summit, proglašena najboljom regionalnom influencericom, a postala si i ambasadorica outdoor destinacije Gospić. U ime MOOD portala uručit ćemo ti nagradu za izvanredno promicanje analognih vještina poput hodanja, razgovora i rada sa zemljom u digitalnom svijetu. Koliko ti znači rad rukama i boravak u prirodi?
Hahahhaha. Čast mi je takva priznanja dobivati. Iskreno, kada sam počela raditi na društvenim mrežama, bilo mi je nelagodno. Mislila sam: nakon onog važnog posla, sada ću se baviti tričarijama. Dok mi ljudi nisu počeli govoriti koliko utječem na njih, inspiriram ih, potičem na promjene. Wow, pomislila sam. Pa društvene mreže su važan alat, samo ovisi u čijim je rukama!
Ja sam dijete sa sela. Djetinjstvo sam provela bosa, na biciklu, traktoru, u svinjcu, među bikovima. Meni krv prokola brže kada sam u takvom okruženju: u prirodi, među životinjama. To je moje prirodno stanje. Da se moram vratiti u ured, pod umjetnu rasvjetu, klimatizacijski sustav, zidove bez prozora, momentalno bih uvenula.
Svi znamo onu – ‘Ako ti život da limune, napravi limunadu’. U tvom slučaju čini se da si zasadila cijelu plantažu. Imaš li savjet za one koji su trenutačno u teškoj fazi – kako se pokrenuti i krenuti u borbu?
Stisni zube i kreni. Ne čekaj savršene uvjete, jer dok čekaš, proći će život. Samo kreni, čak i ako misliš da ne znaš gdje ideš, pusti nogama neka te nose tamo gdje srce vuče. Jednostavno. Ali znamo da su najjednostavnije stvari u životu – najteže.
New York očito nije bio tvoj tip – i to si rekla bez zadrške. Koji gradovi jesu? Pitamo, naravno, zbog algoritma 🙂
Što sam starija, sve više volim sela od gradova i životinje od ljudi.
Sve više se govori da društvene mreže ubijaju turizam, a filter-mjehurići koji nam nude isti tip sadržaja sužavaju pogled na svijet. Kako danas gledaš na medije i Instagram?
Moćno oružje, ali ovisi u čijim je rukama. Ja ih koristim kao alat za posao, ne kao ubojicu vremena. Objavim svoj sadržaj, bavim se njime, moderiram raspravu, ne skrolam bezveze po tuđim profilima. Ne kontaminiram se. Većinu vremena dok sam na putovanju ili planini sam u offline modu. Vrlo je važno znati postaviti si granice. Moram priznati da sam posve promijenila mišljenje o medijima i društvenim mrežama kada sam shvatila koliko ljudi prati moje avanture – road trip Kalifornijom i putovanje New Yorkom pratilo je 8 i pol milijuna ljudi. To su brojke o kojima tradicionalni mediji mogu samo sanjati. O tebi kao autoru, uredniku, nakladniku ovisi što ćeš s tim činiti, kakve vijesti plasirati, kakvo društvo stvarati. Uvijek sve počiva na osobnoj odgovornosti, uopće na svijesti o odgovornosti koju imaš!
Svojim objavama često podsjećaš koliko je važno živjeti u trenutku, ali znaš se i osvrnuti unatrag – pitati ljude koji te poznaju kakva si osoba postala, kao što si nedavno pitala sina i profesoricu koju si slučajno srela na planinarenju. Koliko je važno postavljati takva, ponekad i neugodna pitanja, poput traženja feedbacka?
Ovisi o tome kakav si čovjek. Jesi li spreman čuti odgovor. Meni je jako važno vidjeti se kroz oči onih koji me vole i koji su me poznavali u djetinjstvu. Ako se mnogo udaljiš u životu od te osobe, smatram da ne možeš biti dobro.
Koje bismo autore ili omiljene web-adrese pronašli u povijesti na tvom mobitelu?
David Attenborough, Ben Fogle, Eva zu Beck… National Geographic. Meni samo na feedu iskaču planine, lijepe priče, priroda, životinje. I nemam ništa protiv takvog algoritma. Ne otvaram više vijesti. Ono si što jedeš, misliš, čitaš. Razmisli prije konzumacije.
A kad smo kod budućnosti – možeš li nam otkriti svoju buduću destinaciju, što te njoj privuklo, a uz to priložiti i imaginarni popis suputnika?
Pa to je lako! Idealni suputnici su moji prijatelji! S njima na kraj svijeta. A destinacija? Pa ona je manje važna – putovanje samo čini užitak!
Fotografije i video: Ivana Paradžiković
