Moram priznati da me, nemojte me krivo shvatiti, svaka čast na uspjehu, malo ili nimalo zanimaju priče o wunderkindima, 30 mlađih od 30, genijalcima koji su u 21. osnovali firmu od koje će lagodno živjeti njihovi potomci narednih pet generacija. Nisam ništa više zainteresirana ni za priče o najmlađim „self-made“ milijarderima u koje su uložili već ionako bogati roditelji.
Jer sve te priče o strelovitom uspjehu preko noći, mladim „čudima“ koja su prije tridesete postigla nešto što uspije možda 0.000001% ljudi u povijesti ionako već dobivaju i previše pažnje, te stvaraju efekt da je kasniji uspjeh u životu koji dolazi nakon godina truda, traženja, pokušaja i neuspjeha nekako manje impresivan ili važan. I na vrlo suptilan način potiče već ionako prisutan ageism koji veliča mladost iznad svega.
Još jedan nedostižan ideal suvremenog društva koje je sve starije. A ako uzmemo u obzir da je očekivani životni vijek znatno produžen, moramo se zapitati – zašto bi dosezanje nekakvog (imaginarnog) vrhunca rano u životu uopće bilo cilj? Zašto ne bismo više cijenili one koji su procvali – kasno?
Late bloomers
Tko (ili što) su late bloomeri? Suprotno osobama spomenutima u pjesmi „Glory Days“ Brucea Springsteena koji se prisjećaju srednje škole kao svog vrhunca, late bloomeri su osobe koje procvatu kasnije u životu. Može se odnositi i na dijete ili adolescente koji se razvijaju sporije od svojih vršnjaka, ali u ovom kontekstu, na osobe čiji talent ili sposobnosti drugima postaju vidljive kasnije nego što je to uobičajeno.
Brojni su takvi primjeri među slavnima: svima je već dobro poznata priča o depresivnoj i siromašnoj J.K. Rowling koja je, nakon 12 odbijenica, u tridesetima uspjela objaviti prvi roman o Harryju Potteru. Bukowski je prvi roman napisao u pedesetima, a Julia Child svoju je slavnu kuharicu objavila kao pedesetogodišnjakinja. Vera Wang bila je klizačica i novinarka prije negoli je kao četrdesetogodišnjakinja odlučila postati modna dizajnerica.
Izmišljene i nametnute dobne barijere možda su najvidljivije u svijetu showbusinessa gdje se čini kao da sjaj zvijezda ima svoje ograničeno vremensko trajanje koje ovisi o njihovim godinama, no ima i onih koji prkose tim stereotipovima.
Leonard Cohen prvi je album objavio u tridesetima. Alan Rickman radio je u grafičkom dizajnu prije nego je kao 28-godišnjak započeo glumačku karijeru, a prvi veći uspjeh doživio je u četrdesetima. Prvu zapaženu ulogu Bryan Cranston ostvario je kao otac u seriji „Malcolm u sredini“, kao 44-godišnjak.
Nekad se radi o osobnim odabirima, odlukama i promjenama, no ne možemo zanemariti i okolinu. Njezin značaj možda je najvidljiviji kod holivudskih glumaca, kao što je to svojedobno sjajno poentirala Jennifer Coolidge koja se nakon godina zaborava prometnula u pravu ikonu ulogom u seriji „Bijeli lotus“, zahvalivši njezinu tvorcu što je sada napokon svi pozivaju na sve zabave. No to nije samo slučaj u Hollywoodu – pitanje je tko će prepoznati naše talente u firmi u kojoj radimo, gurati nas, motivirati nas i mentorirati. Ili tko će nam reći da smo na sasvim krivom putu i da bismo se trebali posvetiti svom davno zanemarenom hobiju.
Koliko kasno je prekasno?
Nemoguće je ne uspoređivati se s prijateljima i poznanicima, influencerima na društvenim mrežama, novinskim naslovima i statistikama. Pa kako ne izgubiti optimizam čekajući da nam se zvijezde poslože i da drugi, ali i mi sami prepoznamo vlastitu vrijednost?
Jer na ostvarenje na profesionalnom ili privatnom planu nažalost ne ovise samo o nama. Ovise i o stanju na tržištu rada, našoj ekonomskoj situaciji, u kojoj se životnoj fazu nalazimo, koliko stabilnosti, podrške i slobode imamo u našim životima – a to se odnosi na vrijeme, poslovni raspored, obiteljske obveze, ljubavni status, prijatelje… Koliko kasno je prekasno?
Šanse da budem najmlađa osoba koja je postigla neki XY cilj smanjuju se iz dana u dan, no umanjuje li to važnost truda ili osjećaj postignuća? Uzevši u obzir da se životni vijek produljuje te na svjetskoj razini on sada iznosi oko 73 godine, a u određenim dijelovima svijeta oko 86 (u Hrvatskoj je za žene trenutno 82), nameće se odgovor: prekasno za što? Ima vremena…
„Rich Karlgaard, izdavač časopisa Forbes i autor knjige Late Bloomers, tvrdi da nas opsjednutost naše kulture ranim postignućima odgovara od toga da slijedimo svoje strasti. Umjesto da imamo različite interese, proučavamo široki spektar interesa i ne žurimo – što je bitno za samootkrivanje – potiče nas se da uspješno prolazimo testove, odmah postanemo stručnjaci i težimo sigurnim, stabilnim i unosnim karijerama“, navodi Harvard Business Review.
Možemo li se oduprijeti dominantnoj struji? Tuđim, ali i vlastitim očekivanjima? Trebamo li odmah dati otkaz i slijediti svoju strast? Možda ipak ne ovaj čas. Jer prije nego krenemo slijediti svoju strast, bilo bi definirati što ona uopće jest, što je krajnji cilj. „Biti slavna“ ili „raditi nešto kreativno“ nedovoljno su specifične želje, mogu dovesti do svaštarenja i realno, apsolutno ničega. „Želim biti stand up komičarka“ ili „želim izrađivati keramičke šalice“ definira ta kreativna nastojanja koja će nas potaknuti da krenemo u određenom smjeru i pokušamo svoj hobi ili strast pretvoriti u poziv.
A prije nego otkrijemo što je to što zapravo želimo, što nas čini jedinstvenima, brojna, naizgled nevažna iskustva, pomoći će nam da to i ostvarimo. Bit će, u najmanju ruku, važne lekcije, ako ne i temelj za roman koji će nas proslaviti, album o najgorem prekidu…
Late bloomeri su otporniji, znatiželjni, empatični, uporniji, ne identificiraju se sa svojom titulom i ne očekuju prečice, već strpljivo skupljaju iskustva i vještine potrebne za uspjeh. A kako uspjeh izgleda? To je individualno i podložno promjenama kako vrijeme odmiče.
Možda nije vijest za naslovnice, ali steći diplomu koju smo priželjkivali i za koju možda nismo imali uvjete u 20-ima, ali smo uspjeli u 40-ima, velika je stvar. Objaviti knjigu po odlasku u mirovinu ne znači da je „prošao voz“ niti da je cijela karijera koja je tome prethodila vrijeme bačeno u vjetar.
Možda je krajnje vrijeme da prigrlimo floskulu – nikad nije kasno – jer za većinu stvari doista i nije. Trebamo se samo odvažiti i napraviti vremena u rasporedu za stvari koje nas vesele.
Naslovni vizual: Pexels / Karolina Grabowska
