Što smatrate svojim glavnim fizičkim atributom? Bez lažne skromnosti, molim, nije na odmet povremeno se pohvaliti! Moj odgovor bio je i ostao – kosa. Preciznije rečeno, prirodno plava kosa kojom sam se oduvijek pomalo iracionalno ponosila. Moje zasluge u tome, jasno je, ravne su nuli; splet gena i ništa više od toga. Pa ipak, odrastati kao jedina djevojčica u društvu koja je nalikovala najdražoj nam lutki svih vremena – Barbie, imalo je neku posebnu čar. Naravno, nikada nije bila riječ o samoj boji kose već o reprezentaciji, o tome da ste unutar popularne kulture pronašli nekoga tko izgleda baš poput vas te vam posuđuje dašak njihove main character energije. A, ako je za vjerovati onome „Blondes have more fun“ ili pak „Gentlemen prefer blondes“, main character energija nas plavokose trebala bi pratiti i u odrasloj dobi…
S obzirom na to da nikada nisam bila ništa drugo nego plavuša, ne mogu znati kako je živjeti u koži (kosi?) brinete ili crvenokose. No promatrajući svoje smeđokose prijateljice, rekla bih da su spomenute teorije o plavušama prilično šuplje – većina ih nedvojbeno ima više sreće u ljubavi od mene, a dotaknemo li se zabave, priznat ću da poznajem brinetu ili dvije s kojima ne bih mogla držati korak ni u snovima. Pa ipak, stereotip opstaje, a svijet već dugo ima poseban odnos s plavokosim ženama. Zašto?
Zašto smo slabi na raritete?
Najjednostavniji odgovor bio bi – zato što je (prirodno) plava kosa rijetka pojava. Svega 2 % svjetske populacije može se pohvaliti njom, a mi ljudi od davnina smo slabi na raritete. Ne čudi, stoga što se netko dosjetio kako na brzinu doći do te obožavane platinaste nijanse i izumio blajh. „Is it true that blondes have more fun?“, glasio je početak jedne od prvih reklamnih kampanja za boju za kosu, a reklama je završavala sloganom „If I only have one life, let me live it as a blonde!”. I ideja je rođena – plavuše se zabavljaju bolje, a što je život bez malo zabave?!
Uporište u stvarnosti je, bar donekle, postojalo. Naime, u prošlome stoljeću radikalno promijeniti boju kose nije bilo jednako često i općeprihvaćeno kao danas – uglavnom je predstavljalo bunt. Prigrliti plavu kosu značilo je prigrliti i svaki stereotip koji s time dolazi. A njih je, zahvaljujući tadašnjoj industriji zabave, bilo na bacanje – Jean Harlow, Marilyn Monroe, Brigitte Bardot… svaka od njih uprizorila je ženske likove koji odbijaju igrati prema zadanim pravilima, žive nesputano, hedonistički, žive poput muškaraca. Brinete su prikazivane kao nježne, inteligentne i povučene, a plavuše kao skandalozne i dekadentne. Zamijeniti smeđu kosu plavom simboliziralo je zamijeniti „pristojan“, konzervativan život nečim uzbudljivijim. A uzbudljivo je zabavno, zar ne?
Međutim, društvo ne voli žene koje se usuđuju zabavljati poput muškaraca pa ih je odlučilo počastiti još jednim, vjerojatno najpoznatijim stereotipom – dumb blonde. O plavušama se sve više govorilo kao o ženama s kojima se muškarci rado zabavljaju, no rijetko ih vode k roditeljima na upoznavanje jer naprosto nisu wife material. Stereotip o fatalnim ženama s kojima je provod garantiran polako se počeo pretvarati u stereotip o plitkim, priglupim curama, a vicevi o plavušama rasli su kao gljive poslije kiše. I ljudi su povjerovali, a nažalost nerijetko vjeruju i danas. Znam iz iskustva…
Od plavokose cure mnogi ne očekuju više od trosložnih riječi i toga da se simpatično smješka na šale koje vjerojatno ne razumije. Mislite li da pretjerujem, uputit ću vas na brojna sociološka istraživanja od kojih svako ukazuje na isti zaključak – plavokose žene percipirane su kao poželjnije, no bitno gluplje. Što to točno govori o muškarcima koji partnerice pokušavaju birati prema kriteriju „lijepa i glupa“ ostavljam vam da zaključite sami…
Pa ipak – if I only have one life, let me live it as a blonde! Jer, kao što sam rekla, ima nešto posebno u toj istovremeno obožavanoj te omraženoj boji kose. A uz malo kreativnosti čak i stereotipove možete okrenuti u vlastitu korist. Jedno simpatično „A što ćete, plavuša!“ popraćeno zbunjenim slijeganjem ramenima provjereno će vas izvući od plaćanja prometne kazne ili pitanja na ispitu za koji se niste najbolje pripremili. Bez okretanja očima, molim! Nisam ja ta koja je izmislila igru, naprosto igram s kartama koje su mi dane. Riječima najdraže mi Plavuše s Harvarda – What, like it’s hard?!
Fotografije: Sara Čolić, Unsplash+; animacija Canva
