Odavno već znamo da je moda sve samo ne banalna ili frivolna, kakvom bi ju mnogi željeli prikazati ili doživjeti. Jer odjeća koju nosimo nije samo sloj tkanine koji nas štiti od okoliša, već onima u našoj okolini poručuje nešto o nama: što radimo, kakvu glazbu slušamo, koji su nam prioriteti – udobnost ili estetika, kako doživljavamo sami sebe… Uostalom, u jednoj od kultnih scena iz „Seinfelda“ Jerry kaže Costanzi da svojim nošenjem trenirke svijetu poručuje da je odustao: “Znaš kakvu poruku šalješ svijetu ovim trenirkama? Poručuješ svijetu ‘Odustajem! Ne mogu se natjecati u normalnom društvu, jadan sam, pa mi barem može biti udobno’.”
Tridesetak godina nakon te scene trenirke možda odašilju malo drugačiju poruku, barem kad govorimo o ne-korporativnim okruženjima, no ostaje činjenica da ono što nosimo uvelike utječe na naše raspoloženje i samopouzdanje.
Terapija modom
Većina nas vjerojatno posjeduje onaj komad odjeće (nekima je to možda svilena slip haljina, a drugima omiljene traperice) za kojim posežemo kad se osjećamo snažno ili senzualno i želimo da se to i primijeti. Ali imamo i onaj preveliki pulover ili hoodicu koju navlačimo na sebe kad bismo najradije prespavali dan (zdravo, PMS!).
Komadi koje posjedujemo i koje najčešće nosimo jer se u njima osjećamo dobro imaju tu moć da nam ojačaju samopouzdanje i poprave raspoloženje, pa ne treba čuditi što neki novi komadi onda potiču na maštanje o tome kakva bismo osoba bili i kakav bismo život vodili da nosimo taj neobični šešir, kaput ili suknju. Ili kao što je rekla Merlinka (ili Bette Davis, ovisno o izvorima): „Dajte djevojci pravi par cipela i osvojit će svijet!“
To potvrđuju i psihološka istraživanja, pa bihevioralna psihologinja Carolyn Mair u svojoj knjizi „Psihologija mode“ piše da noseći odjeću koja nas „podiže“ možemo podići i raspoloženje, ali i utjecati na kognitivne procese. Ne postoji formula koja se može primijeniti na svakoga, ni odjevni predmet s takvim učinkom, već smo mi ti koji pojedinom komadu pridajemo simboličko značenje.
Stoga, kad stanemo pred ormar i pomislimo „nemam što za obući“, možda nam misao vodilja treba biti: što danas želim poručiti o sebi? Što mi dobro pristaje, bez obzira na moje raspoloženje? Koja boja (da, čak i crna) me podiže?
Moda može biti svojevrsna terapija, no nikako ne može zamijeniti stvarnu psihoterapiju. A da ne kažemo da nas čari „retail therapy“ mogu financijski unazaditi daleko više od razgovora sa psihologom.
Modni wellbeing
Osim opasnosti koju predstavlja za naš osobni budžet, moda ostavlja još veći trag na samom okolišu, radničkim pravima i dobrobiti onih koji rade u modnoj industriji, od onih koji rade u nehumanim uvjetima u tvornicama, pa sve do kreativaca.
Business of Fashion upozorava na štetu za psihičko i fizičko zdravlje mladih koji toleriraju male plaće i dugo radno vrijeme samo kako bi bili dio te uzbudljive modne scene, ali i na nemoguće standarde koje moda već desetljećima stavlja pred potrošače.
I naravno, jedan od najtežih slučajeva nehumanih uvjeta rada u kojima rade tekstilne radnice i radnici, koji se nažalost nisu značajno popravili od tragedije Rana Plaza u kojoj je poginulo preko tisuću radnika, a preživjele ostavilo s teškim posljedicama i PTSP-om.
U svijetu u kojem smo svjesni problema koji dolaze s modom – od loših uvjeta rada do zagađivanja okoliša, nekim suvremenim potrošačima postaje sve teže osjećati se bajno u suknji ili hlačama koji ima pristaju kao saliveni. Uostalom, po nekim proračunima trebali bismo smanjiti kupovinu nove odjeće za 75%, kupovati kvalitetnije i pridati posebnu pažnju održavanju odjeće kako bi što duže trajala.
Stručnjaci i aktivisti koji upozoravaju na neodržive prakse modne industrije predlažu zaokret prema ‘Wellbeing Wardrobe’ ili garderobi za dobrobit koja pridonosi wellbeing ekonomiji.
Sve se više priča o negativnom utjecaju modne industrije na klimatske promjene i neodrživoj proizvodnji koja zagušuje ne samo naše ormare već i okoliš. I dok su promjene spore, one su i nužne, pa se aktivisti zalažu za ekonomiju dobrobiti koja bi postavila ograničenja na resurse i konzumaciju, promovirala pravednost, inkluzivnost te obnovu okoliša.
Ona nadilazi osnovne potrebe poput hrane, vode i sigurnosti i uključuje i važnost rada koji ima dublje značenje, te važnost zajednice, jer se pokazalo da ekonomija koja se bazira na konstantnom rastu ipak ne pridonosi sreći i dobrobiti.
To je ipak nešto što ne može postići pojedinac, pa ni grupa aktivista, nego na čemu moraju raditi i vlade i industrije. Ono što mogu napraviti potrošači, kako bi napravili nešto dobro, ali se i osjećali bolje jest pitati se treba li im zaista ta nova sjajna stvar (prespavati, organizirati ormar i vidjeti s čime već raspolažemo), dati prednost održivijim i ekološki osviještenim proizvođačima i čuvati stvari kako bi trajale generacijama.
Naslovni vizual: Pexels / Cottonbro Studio
