Jedan od najljepših komplimenata koji sam ikada dobila dogodio se u predvorju rimskog hotela u kojem sam svojedobno odsjela. Starija zaposlenica, praćena tihom elegancijom, odmjerila me od glave do pete. Nije to bio pogled koji procjenjuje, već onaj koji čita. Zatim je, onako talijanski teatralno, izgovorila „bella figura“. Neću lagati da je posrijedi bila slučajnost – upravo to i jest dojam koji sam se nadala postići. U kofer sam ciljano spakirala isključivo odijela i satenske haljine, a traperice i oversized majice ostavila doma, pitajući se hoću li, barem na koji dan, uspješno utišati unutarnji Balkan te poprimiti djelić pravog talijanskog duha.
Nakon što je autohtona Talijanka dala svoj blagoslov, odahnula sam s olakšanjem. Ne zato što sam ‘prošla test’, već zato što mi je postalo jasno kako u Italiji stil nije puka maska za javnost nego utjelovljenje unutarnjega stava. Jer, bella figura nije tek kompliment upućen odjeći ili uredno složenoj frizuri – bella figura filozofija je života – pojava koja ne traži pozornost, ali je prirodno dobiva.
Pogled kao dijalog
U Italiji je ljepota gotovo oblik odgovornosti koji nadrasta okvire čiste estetike. Ući u prostor neuredan, nepažljiv, bez svijesti o dojmu odašilje poruku nemara, kako prema sebi tako i prema drugima. Pojaviti se ujedno znači i izložiti se pogledu, a u talijanskoj je kulturi već sam pogled dijalog. U tom smislu, naše tijelo i način na koji ga prezentiramo okolini prva je rečenica koju izgovaramo.
Odjeća, držanje, geste, poza – sve navedeno govori o nama prije no što uopće uspijemo otvoriti usta, a inzistiranje na ljepoti i posvećenost detaljima za Talijane nisu pitanje luksuza nego manifestacija dostojanstva.
Pitanje proporcija i sklada
Renesansna fascinacija proporcijama, vidljiva u djelima brojnih talijanskih umjetnika s da Vincijem na prvome mjestu, nije bila tek suluda opsesija matematičkim skladom. Bio je to pokušaj da se ljudsko tijelo prikaže kao idealna mjera svijeta, te se možda upravo u tome krije odgovor na pitanje zašto talijanske gradove osjećamo kao one ‘po mjeri čovjeka’, za razliku od mnogih drugih u kojima se, doslovno i figurativno, gubimo. Osim toga, najobičnija šetnja Venecijom, Rimom ili Firencom otkriva sljedeću, dublju dimenziju bella figura filozofije – ljepota je javna stvar, a talijanska arhitektura ne postoji isključivo u službi funkcionalnosti. Ona je dokaz tisućljetnog dijaloga povijesti i sadašnjosti, dok je gradove moguće promatrati poput tihih učitelja stila koji nas podsjećaju na činjenicu da smo svi mi dio šire kompozicije.
Bella figura filozofija
Isto se odražava i u načinu komunikacije, stoga cijeli svijet, gotovo stereotipno, Talijane prepoznaje kao majstore u tome. Pogledi su značajni i ne ostavljaju prostor pogrešnoj interpretaciji, riječi su istovremeno melodiozne i duboko strastvene, ruke nisu tek udovi već način komunikacije nerijetko vrjedniji od onog izgovorenog, a šutnja nikada nije slučajna ili bezrazložna. Istinsko oličenje bella figura filozofije podrazumijeva osobu koja plesom između verbalnog i neverbalnog neprekidno komunicira s okolinom. I čini to neodoljivo dobro.
Bella figura, u konačnici, nije nametljiva ili teatralna ideja ljepote – ona je vizija ugrađena u svakodnevicu koja se ne prezentira nego živi. Brinući za formu ukazuje na to kako ujedno brinuti i za sadržaj. Možda je upravo zato talijanski odnos prema ljepoti toliko postojan; jer ne proizlazi iz želje za impresioniranjem, već iz odluke da se u svemu pronađe smisao i mjera. U tome se, rekla bih, a neka me Talijani isprave ako griješim, krije bit cijele filozofije – znati oblikovati vlastiti život poput malenog umjetničkog djela.
Naslovni vizual: Canva
