putovanje

Svugdje oko nas vidimo boje: plavo nebo, bijele oblake, sive zgrade, smeđe tlo pod nogama, zelene biljke, drveća i, za ovu kolumnu najvažnije – rijeke. Nije da samo vidimo te boje, mi ih osjećamo. Sigurno znate iz svog iskustva kako se osjećate kada nosite neku boju, kako ste uredili dom ili kakav utjecaj na vas ima boravak u prirodi ili nekom drugom mjestu. Iako se značenje boja vremenom mijenjalo i ima razna porijekla zelena danas u većini kultura označava vitalnost i svježinu, asocira na netaknutu prirodu i djeluje smirujuće. Upravo to sam doživjela na Slunjčici, vodenom dragulju u netaknutoj prirodi.

Sve bajke počinju s „Jednom davno…“ ali ova moja priča se i nije dogodila baš tako davno, stvarna je i unatoč tome što ne znam kakav će biti kraj svako se malo moram podsjetiti da uživam u procesu i da je ovo sada sve što imam. Pa pišem ovu kolumnu s otoka! U hladu borova male čarobne uvale i pogledom na beskrajno plaventnilo pučine. Ima tu i puno smaragdne – evo je preda mnom. Možda me upravo ona ometa u radu, ali ne zamjeram joj ni malo. Ovo sam htjela i ovo sam dobila. Tamo daleko vidim i jedrilicu, na kamenju su razbacane kreme za sunčanje, na granama se suši badić, voda s limunom je nadohvat ruke. Pored mene je čovjek kojeg volim. Osmijeh mi je na licu. Život je lijep. Zahvalna sam na lakoći postojanja na otoku. Dođite na otok, doživjet ćete svoju verziju sreće, a ja ću vas ovim tekstom malo približiti tome.

Vele da je Hrvatska prekrasna zemlja, a opet vrhunac ljepote svi povezuju s našim morem. Tek manjina vidi ljepotu unutrašnjosti, a samo nekolicina upozna i doživi ljepotu koja se krije u nerazvikanim područjima kontinentalnog dijela, daleko od očiju, zaboravljenu od javnosti. Ideja je da vas provedem Koranom u nadi da ću vas istinski nadahnuti kako biste je jednog dana posjetili jer znam da nam svima treba odmak od rutine.

Istina, svijet je globalno selo, vrijeme godišnjih odmora kuca na vrata, a mi smo istražili što se u kojem dijelu svijeta NE smije raditi. Tek tako ako vam slučajno padne na pamet da bi se u Milanu mogli približiti kojem kipu, naravno, ne bi li fotka bolje ispala, u Eboli nasred ceste žvakati luk ili karanfilčić, a u kanadskom gradu Moose Jaw istrenirati koju životinju da vozi. Tek toliko da se snađete dok se više ne pojave ti roboti koji će voziti taxi…