Traperice poderane posred stražnjice pri pokušaju sandboardanja u pustinji, traperice poderane posred stražnjice u plesnom zanosu na proslavi Nove godine, pad na ulici usred bijela dana u pokušaju hvatanja taxija (rezultirao oderanom rukom i problemima s ramenom), kava prolivena od glave do pete prilikom odlaganja šalice na tanjurić (koja je pritom „sletjela“ na žličicu, odbila se i uzrokovala smeđi tuš – na subotnjoj špici, naravno)… lista neugodnosti iz slapstick komedije poznatije kao moj život je podugačka.
Uglavnom smiješne, ponekad i potencijalno opasno situacije izvor su zabave za moje prijatelje i neposrednu okolinu, a za mene trening za ego (i preispitivanje jeansa kao go-to odjevnog komada, ali to je priča za neku drugu priliku).
U svim tim situacijama, neugoda zbog nespretnosti samo se povećavala zbog pomisli da me svi gledaju i ako ne već doslovno, onda barem mentalno upiru prstom u mene. Najčešće, kad bih napokon smogla snage podignuti pogled, ljudi oko mene su nezainteresirano nastavili sa svojim danom.
All eyes on me
Osjećaj da nas drugi promatraju i (pr)osuđuju psihološki je fenomen koji su psiholozi prozvali efekt reflektora ili spotlight efekt. Termin su skovali Thomas Gilovich, Victoria Husted Medvec i Kenneth Savitsky, a očituje se kao uvjerenje da drugi promatraju naš izgled ili ponašanje više nego li je to zaista tako.
Do zaključka su došli nakon provođenja eksperimenta u kojem je po jedan student izdvojen iz grupe, trebao je nositi majicu s likom Barryja Manilowa ili nekog drugog tada nepopularnog glazbenika, te mu je rečeno drugo vrijeme dolaska na predavanje. Stigavši kasnije, u majici koja nije cool, student je imao osjećaj da ga svi gledaju i da su svi zapazili što nosi, kada je stvarnosti taj postotak bio puno niži.

„Svoju važnost procjenjujemo iz vlastite perspektive, na koju utječe činjenica da smo sami sebi centar vlastitog svijeta, što je poznata egocentrična pristranost. Manifestacija te pristranosti je spotlight efekt“, piše Psychology Today.
Ti osjećaji neugode i srama, mogu ostaviti i trajnije posljedice na samopouzdanje, te biti uzrokom nesigurnosti i socijalne anksioznosti. To dugoročno može utjecati i na to kako se ponašamo u društvu, pa čak i utjecati na neke naše odluke, baveći se previše mišljenjem – što će drugi o tome misliti.
Kako si pomoći?
Kada trenutna neugoda počinje prerastati u anksioznost, krajnje je vrijeme da nešto poduzmemo po tom pitanju. Za početak, razgovarajte s drugima o tome – moglo bi vam pomoći da shvatite pretjerane razmjere efekta reflektora. Obratite pozornost na tuđe reakcije, umjesto da ih zamišljate u glavi. I probajte kognitivno-bihevioralnu terapiju koja identificira uzorke i modificira negativne misli, sugerira Masterclass.
I ne zaboravite – svatko je centar vlastitog svemira, pa su drugi najčešće prezaokupljeni sobom da bi se bavili vama. I to može biti sasvim dobra stvar.




