Inovatori ili plagijatori?

TKO JE UBIO VELIKA SLOVA: O čemu razmišljamo kada pišemo samo malim (oh, tako cool!) slovima

Aleksandra Orlić
17.08.2024.

Pa kada mogu Billie Eilish i Olivia Rodrigo sve svoje pjesme pisati mali slovima, zašto ne bismo i svi mi? Uostalom, tko još ima vremena tipkati velika početna slova i točke kada za malim ekranima trebamo provesti 7 sati i 7 minuta dnevno. Tako nekako razmišljaju pripadnici generacije Z koji su svima onima koji koriste tipku Shift najavili generacijski rat. No, ako na poruke počnemo gledati kao na duhovne obroke koje svakodnevno konzumiramo, vrijedi razmisliti je li baš tako mudro svaki dan jesti smiksane smoothieje od malih slova? I zašto se bojimo da nam koje veliko slovo ne zapne u grlu?

Kao netko tko je godinama radio u tiskanim magazinima i na tjednoj bazi se morao nositi s nimalo suptilnim prijedlozima dragih kolega grafičara da, recimo, članak započne sa slovom S ili K, jer će tako gigantsko slovo raspaljeno preko pola stranice izgledati ljepše, moram priznati da možda nisam najobjektivniji kandidat za ovaj članak. Pogađate, greške koje sam tijekom života napravila, a koje čak ne bi stale na sve prste obje ruke, često su bile inspirirane znatiželjom, ali i estetikom. A svi jako dobro znamo da je ponekad za estetiku potrebno uključiti i malo truda, a to znači i onu tako nepopularnu tipku Shift, a koja je po zadnjim okršajima na TikToku postala ništa drugo nego pravi dokaz starosti.

Uvrijedio si me velikim slovom!

Za one koji su prespavali dobar dio zadnjih godina ili jednostavno više živjeli IRL, jao si ga vama ako već niste isključili automatsku upotrebu velikih slova. U prijevodu – ako vaše krnje rečenice u porukama sadrže koje veliko slovo, a kamoli interpunkcijske znakove i tako mrsku točku na kraju izjave, jer bi se osoba s druge strane ekrana još mogla i uvrijediti jer joj se obraćate tako hladno i formalno. U redu, svi smo od dana kada smo primili ekran u ruke pristali igrati po pravilima pa tako jako dobro znamo da ona šašava ideja da se počnemo dopisivati isključivo velikim slovima nije baš najbolja, ma što vam antički spomenici u Rimu za vrijeme zadnjeg godišnjeg ili vaš privatni okulist sugerirali, nego čisti znak nepristojnosti. Čitaj – deranja na sugovornike. No, kako je tijekom vremena ispalo da smo se poželjeli riješiti i velikog slova na početku rečenice, jer onima senzibilnijima baš bode oko, e to je tek pravi misterij oko kojeg se zdušno svađaju pripadnici generacije Z i milenijalci.

Inovatori ili obični plagijatori?

S jedne strane, kao pripadnica generacije X i netko tko je rođen kada je objavljena kultna knjiga ‘Zagrepčanka’ Branislava Glumca, a koja je 1974. punkerski prognala sve interpunkcijske znakove, moram priznati da mi je pomalo drago da netko i milenijalce već smatra jako starima. A evo, sada bi moglo ispasti i da sva ta silno cool ekipa koja piše sve malim slovima – od glazbenica Billie Eilish i Olivije Rodrigo, preko pjesnikinje Rupi Kaur pa sve do vrijednih administratora Spotify playlista zapravo i nije tako jako mlada i inovativna nego da doslovce prepisuju od nekih starih duša kao što je američki pjesnik E. E. Cummings, a koji se tijekom karijere vrlo smjelo poigravao s gramatičkim konvencijama, a najviše malim slovima.

Ime i prezime malim slovima

Naime, Mr. Cummings ne samo da je prije stotinjak godina obožavao pisati poeziju malim slovima nego je ušao u povijesti kao umjetnik koji je u svom imenu i inicijalima ubio sva velika slova te se potpisivao kao e.e. cummings. Doduše, i ovaj mit treba uzeti sa zrnom rezerve. Tako barem tvrdi književni teoretičar Norman Friedman koji navodi da su pjesniku opet smjestili grafičari iz izdavačke kuće, jer su smatrali da njegovo ime napisano velikim početnim slovima neće tako dobro izgledati na naslovnici knjige. A nakon što je jedan brzopleti kritičar svijetu obznanio da je E. E. Cummings i legalno promijenio svoje ime u ono napisano malim slovima, odmah je reagirala i pjesnikova supruga koja je napisala: “Nisi trebao dopustiti H. Mooreu da iznese tako glupu i djetinjastu izjavu o tvom potpisu.”

Pa ipak, bila ta izjava jako glupa, subverzivna, djetinjasta ili daleko ispred vremena jednu stvar možemo naučiti od e.e.c-a, a to je da niti jedan radikalan smjer nije dobar te da nema tako dobrog efekta nego kada u more malih slova, baš kao što je i on činio, tu i tamo ubacimo koje veliko slovo, čisto zbog dinamike, iznenađenja i estetike radi. Ili kako je to rekla moja prijateljica koja radi u jednom poznatom zagrebačkom restoranu – „Kada vidim da mi je netko napisao poruku sve malim slovima, odmah se sjetim jedne komičarke koja je htjela isprobati onu suludu teoriju da se od smoothieja ne deblja pa je cijeli obrok iz McDonald’sa smiksala u sok.

Uzima li vaša lijenost možda u obzir tuđe vrijeme?

Dakle, pitanje sada više nije – stara estetika koja zahtijeva trud i patnju ili nova estetika koja igra na lijenost te ugly chic pretvara u kult, a niti je li vama sada možda lakše, brže, intimnije i spontanije pisati poruke malim slovima, jer u suprotnom imate osjećaj da vam stroga profesorica iz hrvatskog stoji sa šibom iza leđa, kao što je objasnio jedan ljubitelj malih slova, nego kako će tu poruku konzumirati osoba s druge strane stola. I, hoćete li joj poslati smiksanu kašicu pa neka sama odgonetne što je sve u njoj i što je pjesnik htio reći ili ćete je iznenaditi donekle strukturiranim tanjurom kao da idete na Masterchef te dopustiti da udahne koji put nakon točke i velikog početnog slova.

No u slučaju da vam izmišljanje novog, originalnog načina izražavanja, a kamoli kreativno poigravanje velikim i malim slovima, uistinu uzima previše vremena od tih 7,7 sati koliko dnevno moramo biti prikovani za ekrane, uvijek se možete ugledati na one mlade generacije koje tek dolaze. Na primjer, na pedeset i sedmogodišnju glumicu Salmu Hayek, a koja je ovu dilemu vrlo elegantno riješila jednim Kleopatrinim udarcem i to tako što je naprosto ubila i velika, ali i mala slova. Što je pjesnikinja željela reći, još uvijek je misterij. No tko uspije odgonetnuti ovaj rebus ima priliku postati novi champollion. Jasno, napisano mali slovom, da bi se razlikovao od svog cijenjenog prethodnika.:)

Naslovni vizual: Canva

Pročitaj više

Ako ste očekivali još jedan film tipa “Zvijezda je rođena”, na krivom ste mjestu. Pogledali smo intiman film “Springsteen: Izbavi me iz ništavila”, koji prikazuje rock zvijezdu kako se bori s vlastitim demonima i depresijom dok stvara najveće hitove koji će ga vinuti u sam vrh svjetske glazbe. A u njemu se pojavljuje i djevojka u crvenom koja je potaknula rasprave – je li samohrana majka u crvenom, puna smijeha i topline, doista postojala i zašto je ključna za razumijevanje filma?

Mnogi se sjećaju Lily Allen kao pop ikone s početka novog tisućljeća, a uz čije smo pjesme “Fuck You” i “Not Fair” lakše odradili gadne prekide. 15 godina kasnije, 24. listopada izašao je “West End Girl”, njezin peti studijski album, koji već u medijima dobiva epitet jednog od njezinih najiskrenijih radova. Razlog? Raskid s Davidom Harbourom, koji Allen brutalno iskreno obrađuje u 14 pjesama.

Predstava 'Otac, Kći i Duh Sveti'

Predstava „Otac, Kći i Duh Sveti“ na scenu donosi snažnu i emotivnu priču o odnosima, dugo skrivanoj krivnji i iskupljenju, istražujući složenu dinamiku između obitelji, vjere i osobnih identiteta. Naš poznati glumac Vedran Mlikota utjelovio je lik oca Slavka, a nakon odgledane predstave s Vedranom smo razgovarali o tome kako je pristupio ovoj zahtjevnoj ulozi, što ga je osobno dotaknulo u tekstu te zašto vjeruje da kazalište još uvijek ima moć dirnuti publiku dublje nego bilo koji drugi medij.

Tema muških kastrata je šokantna, barokna i u potpunosti fordovska. Kao što se u filmu “Samac” bavio profesorom koji nakon smrti ljubavnika razmišlja o samoubojstvu, a u “Noćnim životinjama” ljubavni prekid pretvorio u simbolički triler o osveti, tako i “Cry To Heaven” nastavlja njegovu opsesiju granicama između ljepote i boli, umjetnosti i destrukcije.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.