Odrasla sam vjerujući u to da sam ekstrovert. Lucky me; u svijetu koji je skrojen prema mjerilima komunikativnih i otvorenih ljudi uklapala sam se u tu sliku poput puzzle. Dio priče o djevojčici koja u vrtiću satima sjedi sama na istome mjestu, crta i smišlja priče dok druga djeca vise naglavce s penjalica zgođušno sam zanemarila. Ekstroverti su, tvrde brojna istraživanja, sretniji i ispunjeniji u životu, a ja sam, čini se, intuitivno zaključila kako ću bolje proći ostavim li se osmišljavanja pričica u glavi te umjesto toga tim istim pričama verbalno zatrpam sve oko sebe. Get your freak on, rekla je Missy Elliott, a ja sam poslušala i ekstrovert je rođen. Ili barem moja ekstrovertna persona koja je punim sjajem zasjala u tinejdžerskim godinama.
„Lea, kuća nije hotel!“ rečenica je uz koju sam odrasla, ali možete li me kriviti, sve zanimljive stvari i tako su se odvijale vani u društvu. Ona djevojčica s početka priče s vremena na vrijeme pokušala bi me podsjetiti kako i dalje postoji, ali trudila sam se ne davati joj na važnosti. Nije se uklapalo u party girl narativ. Zamislite što bi vršnjaci pomislili kada bi saznali da je moje prvo markiranje bilo motivirano željom da u miru čitam?! Punih tjedan dana glumila sam kako imam temperaturu, a sve zbog knjige koju nisam mogla ispustiti iz ruku (sori mama, znam da i ti tek sad ovo saznaješ, ali priznaj da je simpatično!).
No, kao što sam rekla, ljubav prema knjigama i ljubav prema tequili ne idu zajedno, barem ne u umu tinejdžerice, a ja sam odlučila kako će mi ovo drugo donijeti više sreće. Ekstroverti su sretniji, zar ne? Izlasci, klubovi, plesanje na stolovima, društvo toliko veliko da mu ni sama nisam znala konačan broj. Mirna kućna druženja redovito su se pretvarala u Project X scene, a nije bila rijetkost to da u vlastitoj kući susretnem potpuno nepoznate osobe. I dalje me zanima tko je simpatični Britanac koji je na biciklu svratio na piće pa molim srednjoškolske prijatelje da mi jave ako imaju ikakve informacije! Činilo se kao da su ona istraživanja zaista točna jer nikada nisam bila sretnija.
Ako biste me pitali koje mi je razdoblje života (bilo) najljepše do sad, bez imalo premišljanja odabrala bih upravo to – dancing queen, young and sweet, only seventeen.
Social battery low. Please recharge!
Međutim, u ranim dvadesetima, tada kada većina tek otkriva svog unutarnjeg partijanera, ja sam sve češće osjećala nešto nalik glasu koji poručuje – social battery low. Please recharge! Ali recharge se nije događao, barem ne na način na koji sam toliko navikla. Odjednom nisam imala energije za trodnevni party, izlasci su me sve više iscrpljivali, a jedno od bolnijih saznanja bilo je ono da s gomilom ljudi s kojom sam bila okružena zapravo ne dijelim puno interesa. Problem nije bio u njima, bio je u meni jer sam na toliko toga što me ispunjavalo nezrelo nalijepila etiketu „nezanimljivo“ te odlučila skriti to kao zmija noge. Gotovo da sam mogla čuti onu vrtićku djevojčicu kako poručuje „Rekla sam ti da sam i dalje ovdje!“. Užasavalo me to. Je li moguće da mi se događa svojevrsna regresija u razvoju? Transformira li se društveni leptirić u introvertiranu kukuljicu?
Magična riječ ambivert
Trebalo mi je prilično dugo da otkrijem magičnu riječ – ambivert. Isprva nisam bila oduševljena tim pojmom, djelovalo je kao da izdajem oba tabora. Smatram da u tome i jest bio moj najveći problem, a usudila bih se reći i problem većine ljudi – naučeni smo na crno-bijeli pogled. Ili si duša zabave, ili ostaješ doma. Ili uživaš u samoći, ili žudiš za ljudima. Ili si partijanerica, ili intelektualka. Ili body shots, ili Sylvia Plath. A s obzirom na to da svijet navodno preferira ekstroverte, možete li me kriviti što sam odabrala prikloniti se tome? Introverti su i tako okarakterizirani kao šutljivi, povučeni, socijalno nespretni, vječito zaokupljeni turobnim promišljanjima… zašto bih, zaboga, htjela biti takva osoba?!
Istina je, naravno, miljama daleko od opisanog jer osnovnu razliku između ekstroverta i introverta čini ono što vas „puni“. Nekome je to bučan izlazak s društvom, nekome mirno čitanje knjige, a ako ste imalo nalik meni, zadovoljstvo pronalazite u obje opisane aktivnosti. Potratila sam godine misleći kako je funkcioniranje na takav način slabost, potpuno nesvjesna činjenice koliko je predivno pokupiti najbolje od oba svijeta. Tek sada s 27 godina osjećam da su puzzle sjele na mjesto, a sedamnaestogodišnja partijanerica i četverogodišnja kreativka napokon žive u skladu. Obožavam svoje prijatelje, no sada pažljivije biram one vrijedne te titule. Pruži li mi se prilika, i dalje besramno plešem na stolu, no s jednakom dozom zadovoljstva subotu navečer provodim sama doma. Poziv za body shots još uvijek vrijedi, ali samo ako znate tko je Sylvia Plath!
Fotografije: Unsplash+, Sara Čolić; animacija Canva
