Kada je početkom rujna američka svita iz hit serije ‘Emily u Parizu‘ krenula u karavanama put Rima, francuski predsjednik Emmanuel Macron se silno uzbudio, izjavivši za medije sljedeće – “Borit ćemo se svim snagama za Pariz.” S jedne strane, takvu borbenost smo mogli i očekivati od Francuza koji su se uvijek znali izboriti za svoja prava, no s druge strane – halo! Pa treba li se uopće najpopularniji grad na svijetu, a koji godinama ne silazi s top lista najpoželjnijih uopće brinuti? Tim više jer su ovo ljeto u njemu održane i Olimpijske igre, a koje su u sklopu spektakularnog otvaranja u najboljem svjetlu prikazale sam grad tako da sve pariške turističke agencije ne moraju sljedećih pet godina ni prstom maknuti, a kamoli brendirati grad, jer rijeke turista, a i onih koji žele u njemu živjeti (pa makar stanovale u metar i pol kvadratnog prostora u kakvom potkrovlju) se samo slijevaju i pune gradske blagajne.
Je li život u Europi postao preskup?
Ma lako za Pariz, reći će svi ostali europski gradovi koji se podjednako žestoko bore za svoj komadić svjetla na svjetskoj karti popularnosti, održivosti i bogatstva. No kako ćemo se mi brendirati jednom kada se ugase sva ona skupocjena adventska svjetla, turisti se vrate svojim bogatim domovima, a europski gradovi se doslovce preko noći suoče s onim što zovemo, ako želimo biti fini siječanjski blues, a ako želimo biti realni – prava depra. Znate o čemu pričamo – visoke cijene života, masovni turizam, migrantska kriza, nestabilnost u apsolutno svim područjima života i ona ideja koja se već neko vrijeme provlači kroz medije da je Europa poput neke stare dame koja doslovce živi samo na svojoj slavnoj kulturnoj prošlosti i kulturi sjećanja, da više nema forze ni u nogama, a kamoli u glavi i da je krajnje vrijeme da prizna svoj poraz, jer zapravo je u ekonomskom pogledu tijekom više od dva tisućljeća zauzimala marginalan položaj.
Je li Europa uvijek bila na margini?
Takvu je tezu barem iznio nizozemski pisac i pjesnik Ilja Leonard Pfeijffer u svom genijalnom romanu ‘Grand Hotel Europa’, a koji nije toliko posvetio svojoj neprežaljenoj ljubavnici koja ga je odbacila koliko ljubavi prema starom kontinentu, a koji se danas suočava s nizom problema. Naime, ako ćemo biti realni poput Ilijinog glavnog junaka – mi zapravo nemamo pravi pogled na ekonomsku sliku Europu. Da, donijela nam je niz inovacija i čuda bez kojih danas ne možemo zamisliti život – od demokracije, vladavine prava i jednakih pa do ideje o Europi bez granica, da ne spominjemo sva kulturna, umjetnička i znanstvena čuda, ali u ekonomskom smislu, Europa zapravo nikada nije dominirala svjetskom kartom.
Naime, čak kada je bila i na vrhuncu početne slave, Stari svijet je skupa s Italijom, Grčkom i Aleksandrijom zauzimao otprilike četvrtinu svjetske ekonomije, dok su ostale tri četvrtine otpadale na Kinu i Indiju. A onda je negdje oko 1200. godine počeo put prema dolje – europski udio u svjetskoj ekonomiji je pao na svega 10%, dok se 90% svjetske proizvodnje nalazilo u Aziji. Iako je za vrijeme renesanse i početkom procesa kolonizacije europska ekonomska znatno porasla, Kina i Indija su u to vrijeme zajedno i dalje činile 70% svjetske ekonomije, piše Pfeijffer.
Opasnost da se Europa pretvori u Disneyland
A doslovce jedini trenuci apsolutne dominacije Europe i Sjedinjenih Država su bili u razdoblju između 1820. godine i Drugoga svjetskog rata i to zbog razloga jer su se prve okoristile blagodatima industrijske revolucije koja je radikalno promijenila ekonomiju. No jednom kada je Azija nadoknadila svoj tehnološki zaostatak i kad su odnosi opet podjednaki, Kina i Indija su ponovno uspostavile svoju povijesnu dominantnu poziciju, zapadnjački dio svjetske ekonomije u međuvremenu se spustio na 40% i svake je godine sve manji. Uostalom, Kina je još 2015. svrgnula s trona Sjedinjene Američke Države, dok je Indija dospjela na treće mjesto.
I baš kada smo pomislili da ima možda nešto u tome da bismo se, samo ako ne pripazimo, mogli tako lako pretvoriti u europski Disneyland i to onaj koji svojim lokacijama mami holivudske timove, a u doba Adventa i bogate turiste svih zemlja koji čeznu za onim što zovemo kulturni povijesni identitet, dobili smo dokaz da je siječanjski blues, barem onaj koji je vezan uz pitanje Europe, samo nagli pad serotonina zbog odricanja od alkohola, a ne realno stanje. Jer na veliku radost svih nas – stari kontinent je i dalje u igri i suvišno je postavljati ona pitanja – je li možda negdje život bolji, praktičniji jednostavniji i gdje se do vraga preseliti? Okej, možda Europa i dalje neće odnositi pobjedu na ljestvicama najvećeg bogatstva, ali će zato na onima koji vrednuju nešto puno bitnije, a to su osjećaj sreće, ispunjenosti i želje da tu sagradite dom.
100 najatraktivnijih gradova na svijetu
Naime, na veliku radost Emmanuela Macrona stigla su istraživanja britanske marketinške tvrtke Euromonitor International koja svake godine objavljuje popis 100 najprivlačnijih gradova na svijetu. Pogađate, lista zvana “Top 100 City Destinations Index 2024” na prvo je mjesto i ove godine smjestila Pariz. I to četvrti put za redom. Za sastavljanje rang-liste uzimaju se u obzir razni faktori, poput ekonomske snage, turističkog sektora, infrastrukture, sigurnosti, zdravstvenog sustava i inicijativa održivosti. No još jedna lijepa vijest je ta da je Madrid na visokom drugom mjestu, Rim na četvrtom dok je Milano zauzeo peto mjesto. Dakle, četiri od pet najboljih gradova su europski, a na popisu od 100 najatraktivnijih gradova europski gradovi i dalje dominiraju sa zastupljenošću od 34%. Azija je drugi najzastupljeniji kontinent s 31 gradom (31%), Sjeverna Amerika je na trećem mjestu (11%), a slijede Južna Amerika (5%), Afrika (2%), Australija i Oceanija (4%).
20 najboljih gradova za život
Ma lako za turističke posjete, ali kako stvari stoje po onom pitanju koji su gradovi najbolji za život? Izgleda da i na ovoj listi Europa ponovo dominira. Naime, ne samo što je na popisu od 20 gradova čak 8 europskih, nego su prva tri mjesta odnijela Beč, Copenhagen i Zurich. No veliko iznenađenje je to da drugo mjesto nisu zauzele Amerika, a ni Azija nego Australija i Oceanija koje nude puno bolje uvjete za život. Nama je sve jasno, a sada u 2025. još samo čekamo da Martina Validžić svoju treću sezonu izvrsne serije “Sretni gradovi” snimi ‘u zemlji Oza’ ili Down Under, a kako zovu Australiju. Ništa nije prerano, jer treba već sada razmišljati u kojem smjeru bismo mogli i mi usmjeriti naše karavane, jednom kada mamurluk od novogodišnjeg slavlja popusti, a svi hoteli u Parizu su već odavno bukirani. Uostalom, ne treba zaboraviti da je znatiželja za drugim i prije svega slobodno kretanje ono što je zapravo i stvorilo europski duh.
Naslovni vizual: Canva
