Kada me je prije nekoliko godina posjetio prvi napadaj panike, brže-bolje zgrabila sam figurativni skalpel ne bih li što preciznije secirala svaki aspekt svog bića i otkrila problem. Prijeko potrebna inventura uma – negdje očito škripi jer anksioznost ne bukti bez razloga. Pretresala sam događaje, odluke, situacije, sve ono za što sam sumnjala da bi mogao biti uzrok. Uzrok koji ću analitički pronaći, zatim kirurški precizno odstraniti i sve će ponovno biti u redu. Je li uopće potrebno reći da sam se nakon bjesomučnog rešetanja (velikim) pitanjima osjećala još deset puta gore, bez ijednog odgovora na vidiku? Nisam shvaćala. Kako riješiti problem o kojemu (očito) ne trebam razmišljati ako me to razmišljanje dovodi do još većeg problema? Je li problem u načinu razmišljanja? Je li problem u načinu razmišljanja o načinu razmišljanja?
Ok, priznajem, u tom trenu mi je i samoj postalo jasno – znaš da si otišao predaleko jednom kada te metakognicija svom snagom šutne u g… Možda bih se trebala u potpunosti ostaviti toga. Iskreno rečeno, oni koji najmanje promišljaju o sebi i tako su mi oduvijek djelovali najbezbrižnije. Neznanje je blagoslov, kažu… Ipak, can’t take it back once it’s been set in motion, you know I love to rub it in like lotion otpjevala je Billie Eilish, fantastično opisujući moj propali pokušaj introspekcije i mazohističko trljanje soli na rane. Postoji li rješenje? Nekakva zlatna sredina?
Introspekcija vs ruminacija
S vremenom sam shvatila da introspekcija i ruminacija nisu sinonimi. Jedno uzdiže, drugo spušta. Razliku najčešće naučimo tek što nas ovo potonje zakuca u pod. Prava je introspekcija više od pukog otvaranja starih rana s nadom da ćemo otkriti nešto što nam je do sad uporno promicalo. Ona je moćan alat razumijevanja naših najdubljih motivacija i vrijednosti te putokaz za napredak. Međutim, riječ je o vještini koju je potrebno pažljivo razvijati. Poput mišića – ukoliko je ne koristite, atrofirat će, a ako se pak preforsirate osjećat ćete jedino bol. Lako moguće da sam u krivu, no čini mi se da je sposobnost konstruktivne introspekcije nešto u čemu je iznimno malen broj osoba uspješan. Većina nas je otklizala u krajnosti – ili ne promišljamo uopće, već naprosto reagiramo na podražaje okoline nalazeći krivnju za svo zlo koje nas je snašlo u istoj, ili pak promišljamo sve dok ne pregorimo, držeći povećalo nad vlastitim nedostacima.
Kako bismo se približili (zlatnoj) sredini, nije loše osvrnuti se na tzv. Mirror/Window princip. Riječ je o nečemu što je, naravno, neizmjerno lako opisati, a neizmjerno teško ispravno usvojiti, ali posve sam sigurna da se trud u ovome slučaju itekako isplati.
Zrcalo: Introspekcija je, kao što sama riječ sugerira, pogled u nutrinu. Baš poput zrcala, pomaže nam sagledati razne dijelove vlastitog bića kako bismo što bolje upoznali sami sebe i otkrili ono naizgled skriveno. Međutim, proučavajući isključivo vlastiti odraz bez ikakvog osvrta na okolinu, nećemo daleko doći. Analizirajući svaku manu i nesavršenost, gubimo iz vida širu sliku, a introspekcija prelazi u ruminaciju.
Prozor: S obzirom na to da je svatko od nas dio šire cjeline, pogled je s vremena na vrijeme potrebno usmjeriti na van. Time pronalazimo poveznicu između sebe i svijeta, naših misli i unutarnjih stanja, odluka i djela kojima ulazimo u interakcije s drugima. Ipak, ukoliko nam pogled vječito bježi kroz prozor, uočavat ćemo isključivo tuđe propuste i nedostatke, ostajući pri tome slijepi na vlastite te uskraćeni za ikakvu mogućnost samorazvoja. Rješenje? Smjestimo zrcalo tik do prozora.
Naslovni vizual: Canva, Unsplash+
