Kažu da je Venecija bipolaran grad koji više puta dnevno promijeni raspoloženje, baš kao što je fluidna razina njezine vode. Stoga možda nije čudilo da je jedan od najmelankoličnijih gradova na svijetu ponekad stavljao maske i pravio se da je in the dur mood. Veseo, prpošan, bliže Mozartovu duhu, a miljama daleko od atmosfere koja je vladala u romanu „Smrt u Veneciji“ Thomasa Manna. Uostalom, svi koji su ikada kročili na Mostru ili Venecijanski bijenale mogli su na svojem tijelu osjetiti što čini to bombardiranje očnih i slušnih živaca. Posebno otkako su se umjetnici i paviljoni natjecali kako će ukrasti pažnju.
No, kako stvari stoje, od sada će se to promijeniti. Ili, bolje rečeno – taj naporan dur konačno će ustupiti mjesto molskom tonalitetu. Tako je, naime, svoj program osmislila Koyo Kouoh, imenovana u studenome 2024. umjetničkom ravnateljicom Bijenala, koja je, nažalost, preminula iznenada u svibnju 2025. u dobi od 57 godina. Njezine ideje u srijedu, 25. veljače, na press konferenciji predstavio je petočlani stručni tim koji je Kouoh osobno odabrala da provede njezine kustoske zamisli: Gabe Beckhurst Feijoo, Marie Helene Pereira, Rasha Salti, Siddhartha Mitter i Rory Tsapayi.
In Minor Keys
Naslov glavne izložbe glasi „In Minor Keys“ ili, kako je formulirala Kouoh – „Uspori i uskladi se s frekvencijama molskih tonaliteta“. Ovo Bijenale ne želi se uključiti u globalno krizno raspoloženje, u „spektakl katastrofa“. A kada bismo morali birati ključne riječi koje su kao akordi odzvanjale konferencijom, to su onda bile slušanje, prepuštanje i otvaranje.
Glazba i poezija pritom stoje kao primjeri umjetničkih praksi koje su više performativne i kolaborativne, manje usmjerene na objekt, a više prolazne i generativne te univerzalne i stare koliko i čovječanstvo. Kao književne reference koje su Koyo služile kao izvori inspiracije, njezin tim navodi „Beloved“ Toni Morrison i „Sto godina samoće“ Gabriela Garcíe Márqueza – tekstove koji prizivaju prijelaze između svjetova života i magijskog realizma. Ako bi se program morao svesti na jednu misao, onda bi to bila potreba za povratkom tijelu, senzibilitetu i unutarnjem prostoru. Ostaje pitanje može li se manifestacija takvih razmjera doista oduprijeti vlastitoj potrebi za spektaklom, ali već sama najava sporijeg, suzdržanijeg ritma djeluje kao tiha provokacija vremenu u kojem živimo.
Naslovni vizual: Canva
