“Bože, radi sa mnom što god poželiš, samo mi daj snage da to sve izdržim” – rečenica je, ili je bolje reći molitva koju je slavna diva tako često ponavljala za svoga života, a koju je u zreloj fazi života odlučila podijeliti s brojnim gledateljima ispred TV ekrana. Kasne su šezdesete, Maria Callas sjedi ispred kamera u crnoj dolčeviti, s dramatično našminkanim očima i još jačim obrvama, a koje bi i danas prošle kao jako cool. U to doba slika na ekranu je još crno bijela i zrno malo titra, no Mariji Callas se mora priznati da zna dramatično upakirati životne savjete. Uostalom, devedeset posto njezinih opernih uloga je bilo dramatično i tragično.
Stoga i ne čudi što i sama diva sve udarce prima dostojanstveno i staloženo, baš kao i sljedeće pitanje novinara – u kakvim je odnosima s Onassisom, “O, pa Ari i ja smo ostali dobri prijatelji”, kaže Maria pomalo koketno i sjetno svojim velikim očima, koje djeluju poput još jedne od kazališnih maski koje je tako često znala nositi, jer svi smo već toliko puta čuli njezinu tragičnu bajku o moćnom muškarcu kojeg je obožavala, a koji joj je doslovce okrenuo život naglavačke, iznevjerio je pa se vraćao, navukao na drogu i zdušno uvjeravao da se ostavi pjevanje jer bi trebala naći i malo vremena za uživanje.
Ispovijedi ispred TV kamera
To su naime dvije scene koje sam zapamtila iz sjajnog dokumentarca iz 2017. godine naslovljenog ‘Maria Callas svojim riječima’, a u kojem je redatelj Tom Volf odlučio proniknuti u dušu slavne operne dive, i to tako da što manje glumi i interpretira, a što više sakupi dokumentarnih materijala – od pisama, TV emisija, iskaza Marijinih prijatelja te glazbenih snimki iz najvećih opernih dvorana svijeta. Sedam mitskih godina kasnije, u Veneciju je upravo stigao film ‘Maria’ čileanskog redatelja Pabla Larraina koji je nudio vrlo slično obećanje, s tim da će ovaj put tragična priča biti ispričana glasom Angeline Jolie. Naravno, glavne glazbene dionice su sačuvane za čudesnu Callas, a Jolie uskače u trenucima kada divu napušta njezin glas.
I doista, na prvi pogled, sve je izgledalo vrlo obećavajuće. Angelina Jolie se pojavila u Veneciji u kreacijama koje su suptilno odavale počast slavnoj Callas – od method dressinga i haljina s draperijama kakve je diva često nosila na nastupima preko krznenih ovratnika i pravih Cartier broševa do izjava na pressici da je sedam mjeseci pohađala satove opernog pjevanja jer je shvatila da u ovom filmu neće moći samo otvarati usta. No daleko najveće zanimanje je pobudila njezina izjava na pressici da ju je scenariju, koji je napisao Steven Knight, najviše privukla Marijina ranjivost te koliko je zapravo bila veliki radnik.
Unutarnje kino, halucinacije i snoviđenja
Uostalom, iz filmske najave smo znali da se film fokusira na zadnjih tjedan dana života dive koja je zadnje dana provela zatvorena u svojem apartmanu, u društvu svojeg vjernog batlera i kuharice te da je ovaj film zadnji dio trilogije o jakim i slomljenim ženama (Natalie Portman kao Jacqueline Kennedy i Kristen Stewart kao princeza Diana). Naime, čileanski redatelj Pablo Larraín nevjerojatno je vješt u rekreiranju povijesnih fotografija, ali često kritiziran zbog dosadnog pripovijedanja jer kroz sepija tonove, grube filtre i crno-bijele prizore svojim biografskim filmovima daje patinu prošlih vremena, tako da ih je teško razlikovati od stvarnih povijesnih materijala. No hoće li ovaj put biti drugačije?
“Sakrijte prepune pepeljare i pomaknite onaj pakleni grand piano”, kaže na početku filma La Diva svojem osoblju, jer ovaj puta daje svoj oproštajni TV intervju. No za razliku od ušminkanog intervjua iz šezdesetih, Maria je sada pomalo rastrojena. Šeta nervozno hodnicima svog pariškog stana, hrani svoje pudlice i nekako nije prisutna. Ubrzo stiže i novinar, koji se zove Mandrax, po njezinom omiljenom lijeku. Čim čovjek sjedne, provjerava mikrofon, a odmah na početku otvoreno kaže – “Volio bih proći s vama kroz vaš život.“
‘Danas sam baš raspoložena za obožavanje!’
No njezin batler je uskoro pita – “Ova televizijska ekipa? Je li uopće stvarna?” Odgovor glasi – naravno da ne, jer redatelj je ovaj put odlučio zaigrati na kartu snoviđenja, a to znači da su članovi ekipe ovaj put čista halucinacija. I Callas to jako dobro zna, ali nema ništa protiv toga da razgovara s vlastitim vizijama u nekom stanju između sna i jave, šeće svojom prošlošću i sanja da će se ponovo vratiti na scenu. A tko zna, možda i na puno bolji način ponoviti priču s Onassisom. „Zakažite mi termin kod frizera koji ne priča,“ govori svojim odanima slugama. „Rezervirajte mi stol u restoranu gdje konobari znaju tko sam, jer danas sam baš raspoložena za obožavanje.”
Naime, radnja filma “Maria”, a koji je redatelj ispunio velikim arijama o ludilu, ljubavnim mukama i smrti – od Puccinijeve “Tosce”, Donizettijeve “Anne Bolene” do Bellinijeve “Norme” zapravo se svodi na to da Callas, u posljednjim danima svog života šeće Parizom, vježba na opernoj pozornici i luta po svojim odajama pretrpana Mandrax tabletama, alkoholom i nikotinom. I nema potrebe za distrakcijama, kako kaže i sama, jer apsolutno je sretna kazalištem koji se odigrava iza njenih očiju. No, ispada da su gledatelji malo manje sretni jer u filmu saznajemo malo novoga o opernoj pjevačici rođenoj u New Yorku, koja je kasnije odrasla u Grčkoj, a čijim smo glasom i talentom i dalje opsjednuti.
Težak život kontra glamur
Potječe iz teških uvjeta, kao tinejdžericu ju je vlastita majka prodavala njemačkim vojnicima za vrijeme okupacije za pjevanje i prostituciju, a nakon nastupa u Veneciji krajem četrdesetih brzo je postala svjetski poznata primadona. Sve to prikazano je kratkim osvrtima, dok su glamurozne slike malo naglašenije – Callas i Onassis piju koktele ili Marija u restoranu razgovara s američkim predsjednikom Kennedyjem o problemima u svojoj vezi.
Iako je Angelina Jolie, koja je ulogu odigrala prilično suzdržano, dostojanstveno i bez suvišnog emotivnog preglumljavanja, dočekana s ovacijama nakon projekcije, a mnogi gledatelji su plakali i na pressici dok su glumici postavljali pitanja, mnogi kritičari zamjeraju da film nije otišao dalje od obožavanja maske koju je godinama nosila Maria Callas, da zapravo nije pronikao u njenu ranjivost, da nema neke velike napetosti jer svi znamo da povratka neće biti te da je zapravo uvredljivo što uza sav njezin talent, njezin dečko, a koji više spada u sapunicu nego operu, i dalje ima tako važnu ulogu.
Naravno, ostaje i ono pitanje koje je ostalo visjeti nad venecijanskim vodama – je li moguće da je zapravo ta snažna maska koju je diva nosila za vrijeme svih TV intervjua bila njena prava narav i način da se nosi sa svim vrstama patnje u poznim godinama, a kada je u kratkom razdoblju, kao u nekom najokrutnijoj operi izgubila i glas, karijeru i ljubav svog života. I je li zatvaranje u vlastita četiri zida najbolji način da sačuvamo svoju dušu, te ne manje bitno – može li ovaj film i mantra s početka teksta pomoći svima nama, baš kao što je recimo i samoj Angelini u načinu kako da se nosimo s vlastitom prošlošću i dubokim ranama.
Pročitajte članak: Zašto smo godinama opsjednuti Marijom Callas
