Prvi dolazak u stan Dagmar Meneghello bio je posjet nekom alternativnom univerzumu koji buja od boja, zelenila, cvijeća, putenosti, prava oaza usred zagrebačkog asfalta. Nakon što je šezdeset godina provela na pustom i divljem otoku, vratila se u grad i sa sobom donijela bogatu kolekciju radova domaćih umjetnica i umjetnika. Ali i drugačiju viziju života, onog ispunjenog umjetnošću, koju rado dijeli s drugima.
Zidovi stana su do visokih stropova prekriveni slikama suvremenih autora, police i stolići skulpturama, između kojih se zelene raskošne biljke i cvijeće.
Njezina kolekcija, koju je marljivo skupljala od rane mladosti, broji oko 4000 umjetnina, pa kako u stanu nema dovoljno mjesta za izlaganje svih radova, svakih nekoliko mjeseci, sređujući slike za Zakladu koju je osnovala, mijenja postav i priređuje samoj sebi tematsku izložbu, te pokazuje kako umjetnička djela obogaćuju život i svakodnevicu u drugačijem kontekstu od onog na koji smo navikli u muzejima i galerijama. Prvo su dolazili gledati bliski prijatelji, pa njihovi prijatelji, a onda je u stilu kulturnog života u prošlosti ovog grada, otvorila vrata svoje intime na nekoliko sati tjedno.
Skromni počeci impresivne kolekcije
„Drago mi je da ljudi cijene rad koji moj asistent, Marko (Tot) i ja radimo. Nakon 60 godina na pustom otoku, ljeti malo življem, u osamdesetoj sam se vratila u Zagreb. Otok traži mlade i snažne, a kad iscrpi njihovu snagu, traži nove mlade i snažne. Na njemu stariji postaju nepotrebni, a nemaju ni mogućnost starjeti na otoku.
Kako sam više od pola stoljeća radila, osim svog turističkog posla, s umjetnicima u Zagreb sam stigla s velikim brojem slika koje su umjetnici iz metropole radili na otoku. Zagrepčani ih tako nisu imali prilike vidjeti jer su radovi ili bili na otoku ili sam ih ja brzo kupila u ateljeima. Sada sve to treba srediti što je jedan vrlo mukotrpan posao. Radim ga već desetak godina, a sad se s Markom približavam finišu, ali ima još puno posla. Najveći strah mi je da zbog godina neću uspjeti“, opisuje Dagmar svoju motivaciju.
A osim svakodnevnog uređivanja i popisivanja kolekcije, brine i o njenoj budućnosti: „S djecom sam se dogovorila da ću napraviti zakladu kako bi sve slike ostale zajedno i ostale vidljive javnosti. Jer ako nešto ostane samo obiteljska ostavština, to se raznese i nema kontinuiteta za koji smatram da je najveća vrijednost moje kolekcije.
Pratila sam „svoje“ umjetnike od njihovih zadnjih godina na fakultetu pa sve do danas, kad su oni, zovem ih mladi, premda su u svojim šezdesetim i sedamdesetim godinama. Imam tu jednu kontinuiranost događanja likovnosti u Hrvatskoj što je opet jedna dokumentarna vrijednost.“
Umjetničke radove počela je sakupljati vrlo rano, a to joj je još uvijek užitak, premda priznaje da umjetnost traži i veliku žrtvu. Kolekcionari su vječni zaljubljenici, ponekad neizlječivi bolesnici…
„Prvi rad (koji sam kupila) čak nema veze s Palmižanom. Oduvijek sam voljela slikarstvo, voljela sam pisati, voljela sam novinarstvo, ali nisam voljela slikati. Smatram da je loše ako radiš posao ako ga razumiješ, ali nisi talentiran.
Nagovorila sam majku da kupimo dvije jeftine reprodukcije Modiglianija kada su stigle u Hrvatsku nakon posvemašnje bijede poslije Drugog svjetskog rata, no dva mjeseca stajale su u studiju za uramljivanje, jer nismo imali novca da podmirimo račun.
Bili smo bogata obitelj austrougarskih korijena, neželjeni u komunističkoj državi. Otac je morao pobjeći, majci, koja je ostala zbog nas tek rođenih, su otežavali da nađe posao. Htjela sam se riješiti bijede. Vrlo rano sam počela raditi, već sa šesnaest u Studentskom listu pa prešla u Večernji i htjela sam imati sliku na zidu u intimnom prostoru, što sam viđala u starim njegovanim stanovima mojih rođaka, koji su bolje prošli nego mi.
Vjerojatno su me divni pasteli Ordana Petlevskog podsjetili na Modiglianijeve replike. Kako sam već kao mlada odlazila na sva kulturna događanja u Zagrebu, prišla sam Ordanu Petlevskom početkom šezdesetih i rekla da sam novinarka te da bih htjela kupiti njegove pastele. U slikarevom domu sam srela i povjesničara umjetnosti Tonka Maroevića, koji je bio s Hvara. Kad sam i ja stigla na Hvar i počela stvarati kolekciju, on ju je uvijek pomno pratio, davao savjete, zahvalna sam mu. Ja sam konačno imala tri prekrasne prave slike na zidu, a one su, uz Nives KK, s kojom me je uz divljenje vezalo i prijateljstvo, meni i danas najvrjednije slike u zbirci.“
Intiman prostor za umjetnost
Od tih je početnih impulsa do danas prošlo šest desetljeća, a njezina je kolekcija nastajala između zagrebačkih ateljea i Palmižane, kamo su brojni umjetnici dolazili.
„Pošto sam vrlo usko surađivala s umjetnicima, znam točno gdje je koja slika nastala i imala sam tu sreću da su mnogi dolazili do mog otoka, pa tako danas imam preko 30 akademika u svojoj kolekciji, uz ostale, koji čak i ako nisu članove HAZU, dobitnici su brojnih nagrada.
Ta suradnja bila je vrla bliska zahvaljujući čemu su nastala vrlo zanimljiva djela. Uz poticaj Turističke zajednice Grada Zagreba, odlučila sam dvaput tjedno otvoriti vrata svog stana u stilu starozagrebačkih salona. Obično izlažemo djela na određenu temu kako bi ljudi radove mogli razgledati kao cjelinu. Dosad sam u nepune tri godine napravila pet takvih prezentacija.
Počela sam naravno, s Nives Kavurić Kurtović i ženskim pismom, zatim sam imala Borisa Bućana, pa velikog Šuteja, pa relativno nepoznatog umjetnika Ivu Ćorkovića koji je više od 20 godina živio u Njemačkoj i radio na kulturi s arhitektom koji je bio Beuysov đak, ali ga hrvatska javnost ne poznaje. Poslije Šuteja i Ćorkovića kojima sam pridružila Friščića, za kojeg mislim da se premalo čuje, izložila sam i mladenačke radove Eterovića. Izložba je bila vrlo posjećena, bila je prava eksplozija boja.“
Žene u punom cvatu
A Dagmar Meneghello trenutno radi na novoj prezentaciji koju priprema za prvi dan proljeća. „Mlad je jedan pridjev koji svi volimo dobiti. Jedino gdje riječ mlad nije draga je baš u likovnosti. Za umjetnice se kaže da su mlade umjetnice, čak i kad su u pedesetima i šezdesetima, jer su daleko starije generacije u žiži javnosti. Odlučila sam da ću ovog proljeća izložiti na svojim zidovima radove umjetnica rođenih 60-ih i 70-ih, koje su se već pronašle. Kako sam se oduvijek bavila ženskim pismom, imam veliki broj ženskih umjetnica od kojih su mnoge poznate u Zagrebu, ali mislim da se još uvijek ne cijene dovoljno.
Na izložbi ću imati Nives Čičin Šain, Dubravku Lošić, Ivanu Popović, Nikolinu Ivezić, Paulinu Jazvić, Izabelu Šimunović, Koraljku Kovač, Tatjanu Politeo, Tisju Kljaković, Lidiju Šeler i brojne druge autorice. Tu je i Gordana Bakić, kao tek treća akademkinja, prije nje su samo Marija Ujević Galetović i Nives Kavurić Kurtović – svaka joj čast. Jako se veselim toj izložbi i nadam se da će je Zagrepčani lijepo primiti. Vidjet će radove umjetnice koje već poznaju, a sada ću ih ja na neki način objediniti. Otvorenje će biti u mjesecu posvećenom ženama, 21. ožujka“, s velikim žarom najavljuje Meneghello. “To je i početak mog oproštaja s Gvozdom, silne stepenice i moja dob ne mogu zajedno”, dodaje.
Velika počast Borisu Bućanu
Jedan od najpoznatijih domaćih slikara i grafičara. Boris Bućan, zauzima važno mjesto i u njezinoj kolekciji.
„Boris Bućan i ja smo prijateljevali preko 50 godina i cijelo vrijeme sam sakupljala njegove radove i izlagala ih na otoku. 1983. imala sam njegove velike plakate, sada jako cijenjene i relativno skupe. Bili smo tada jako mladi i ludi i njegove smo plakate zabili na šperploče i izložili po otoku. Kad bi se stranci iskrcali na otoku, koji je bio prekrasan, ali neizgrađen, primitivan, u šumi bi naišli na te vrhunske radove, njih deset dimenzija 2×2 metra, u prostoru gdje se čuju samo cvrčci. To je trajalo dvije godine, ali sunce i sol čine svoje, razbijaju kamen, željezo, sve“, prisjeća se Dagmar jedne od izložbi koje je postavila na Palmižani.
Umjetnik je posebno za nju napravio mediteranske cikluse: hvarske otoke, južno bilje, žene-rijeke. „On je tada krenuo iz savršenih plakata u jedno nesavršeno slikarstvo i puno se njegovih obožavatelja bunilo, ali ja tvrdim da mu je to itekako trebalo. Umjetnik je mrtav onog trena kad ne eksperimentira, ne ide dalje. Može znati da je napravio najljepše plakate na svijetu, ali plakate onda uvijek može raditi. Ako se on dalje ne puni nekim novinama, postaje na neki način posustao i nestaje.“
Iz tog prijateljstva koje je trajalo pola stoljeća, nastalo je i nekoliko izložbi: u dvorcu Vitturi u Kaštelima, u velikim izložbenim salama Muzeja savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu, ogromnom prostoru Collegium artisticuma u Sarajevu na Hvaru , na Palmižani, a sada i jedna nova, u Grazu tijekom čitavog svibnja 2024.
“Dobila sam poziv iz Creative Industries Styria koja vodi Design Monat Graz. To je manifestacija koja se odvija već 15 godina i pod zaštitom je UNESCO-a. Pozvali su me da izložim svoje radove Bućana i to će biti njegova prva posthumna izložba. Bit će izloženo oko 80 djela, sve iz moje kolekcije, tiska se i opsežan katalog, a otvorenje je 03. svibnja.
Austrijski organizatori dobili su veliku podršku s austrijske strane, a mene zanima što će biti s Hrvatske. Radi se o impresivnom hrvatskom umjetniku. No radi se tu i o međudržavnoj suradnji dviju zemalja koje imaju dugu zajedničku prošlost, trebale bi surađivati blisko u kulturi i u budućnosti. Jako me raduje što su pridali toliko pažnje toj izložbi i nadam se da će to kulturno zbližiti dvije zemlje. Nadam se da će to vidjeti brojni inozemni gosti, Austrijanci, Talijani, Slovenci i drugi, ali i Zagrepčani koji štuju Bućana, ali ne znaju tog „mog“ Bućana“, ističe kolekcionarka.
Umjetnost vs. divljina
S dvije izložbe u pripremi, jasno je da Dagmar Meneghello ima poprilično ispunjen raspored, no njezine su želje i imaginacija još ambiciozniji. „Želim napisati knjigu o “vrtovima plavih agava“, ostavštini cara Maximiliana Meksičkog, inače habsburškog carevića. Obilazila sam sa slikarom Tonijem Franovićem njegove veličanstvene perivoje, Miramare kraj Trsta, u Ciudad de Mexicu, u Cuernevaci. Njegov započet projekt je bio i naš, tada njegov, Lokrum. Taj otočić kupila mu je za svadbeni dar njegova nevjesta Charlotte, belgijska princeza. Udes cara je poznat, streljali su ga meksički pobunjenici… Svugdje smo imali i uspješne izložbe Franovićevih kolorističkih eksplozija, divne slike.
Tu je i nekoliko stoljeća stara povijest obitelji Meneghello. Već na početku 19. stoljeća imali su u Hvaru tvornicu balzama od ružmarina „Quintessenzu“. Kvitašenca je narod zvao taj lijek koji je liječio ama baš sve. Profesor Eugen Meneghello je, zanesen Lokrumom, počeo stvarati i arboretum na Palmižani, koji je njegov istoimeni unuk danas pretvorio u pravu egzotičnu prirodnu senzaciju. Profesor Eugen, rođen 1878. je zadužio i turističku povijest Hvara; tu je i njegov sin Toto, zbog kojeg je i sam veliki Jacques Cousteau uplovio sa svojim brodom Calypso u palmižanske vale.
Moram naći vremena i nadam se da će mi ga ostati dovoljno. Turistički posao je takav da vam uzme svo vrijeme. Na otoku na koji sve sami morate donijeti, radite 18 sati dnevno. Noćima sam još pokušavala s umjetnošću. No za čitanje ili uređivanje nekih stvari nije bilo vremena. Pa bih ja te neke stvari pobacala u kutije na koje bih napisala „Važno“. I sad ih imam stotinjak; treba ih otvoriti i pregledati. Samo ono što ostavite sređeno, o tome će se voditi računa, sve ostalo je kao kad dođe val i nestane sve što ste nacrtali na pijesku.
Kad ostarite, vrijeme sve brže leti. S druge strane, što imate u osamdesetima ako se ne bavite stvarima koje vas ispunjavaju? Kaže se da biste svaki dan trebali pogledati jednu sliku, pročitati jedan stih, čuti malo dobre muzike. Treba živjeti s umjetnošću. Djela koja imamo kod kuće ne moraju biti muzejskog ranga, ali mora se težiti da umjetnost postane dio tebe. Važno je informirati se, obrazovati se, znati što više. Baš kao i u muzici, prijeći sa Chopina na nekoga dalje.
Umjetnost je neophodna jer ljudima nudi da iz ovog nesigurnog svijeta odu u nadogradnju, gdje se kroz razmišljanje, osjećaje, uranjanja i promišljanja postaju svjesniji svoje egzistencije u svijetu, svoje dužnosti kao čovjeka. Samo tako će moći preživjeti ljudskost.
U svom stanu naredam slobodno skulpture jedne do druge, objesim više slika, komuniciram s njima svakodnevno. One žive dobro sa mnom i ja živim dobro s njima. Moji istomišljenici, ljubitelji umjetnosti su jako dobro prihvatili taj bliski život i potrebu, glad za umjetnošću, njenu neophodnost. Ako je to jedina stvar koju sam napravila, dobro sam napravila“, zaključuje Dagmar.
