Da je malo više razmišljao, Moby je možda kao svi veliki glazbenici mogao čekati kraj života pa da netko snimi dokumentarac o njemu. Jer, svaka čast iznimkama, ali kada velike zvijezde snimaju dokumentarac o sebi, jedan od glavnih skrivenih razloga je taj da budu još veće. A za ustupak će recimo otkriti dio svoje crne duše. Bolje da to napravi sam, nego da netko secira sve njegove mračne strane. No, nije Moby svatko i nije uzalud nazvao svoj dokumentarac Moby Doc. Jer ako se i jedan glazbenik tijekom života toliko borio s demonima i, ono što bi statističari rekli, imao nelinearan život, to je onda on.
Ma što demonima, tako velikom ribetinom da bi za njegovu borbu trebalo napisati duplo deblji nastavak Moby Dicka. Uostalom, čemu sada čekati kad je to vražje čekanje glavni uzrok Mobyjevih problema. Znate one rečenice – Ma sve će biti u redu samo kada nađem posao i zaljubim se. Čekaj, da otplatim kredit. I da se realiziram kao umjetnik. Eh, kada bih samo dobio tu parnicu. I podigao drugi kat… Ili kada opet iskusim onu opojnu sreću kao u mladosti. Tada će možda sve biti u redu, a ja ponovo sretan.
Životinje i glazba kao utjeha
Tako počinje ovaj ispovjedni dokumentarac u kojem je Moby kao malo tko ogolio dušu, i to prije svega da pomogne svima onima sa sličnim pitanjima. Zašto smo opsjednuti važnošću, bogatstvom, uspjehom, što kada nema razumijevanja i ljubavlju te kako se nositi s ovisnošću, slavom, napadima panike i depresije. A ako netko zna koliko je to teško, onda je to Moby koji se od najranijih dana borio s problemima da nije željen, dovoljno dobar i sretan. Roditelji ovisnici koji se svađaju po cijeli dan i zanemaraju malu bebu, otac koji ubrzo umire, nezaposlena i depresivna mama koja je okupirana novim ljubavnicima i Moby koji jedinu utjehu pronalazi u životinjama i glazbi.
Ma bit će bolje kada se preselimo u bogatiji grad. Ili kad upišeš faks i nađeš sebe – tješili su Mobyja, koji je u tinejdžerskim danima otkrio punk. No što ako stvari postanu još gore. Preseljenjem u najbogatiji grad u blizini New Yorka govorilo je samo to da su ti roditelji užasno neuspješni i da je možda problem u vama, a da ćeš se ti osjećati ne samo kao građanin drugog, nego jedanaestog reda. Kada na faksu probaš LSD, shvatit ćeš da euforija traje 15 sati, ali napadi panike ne prestaju 6 mjeseci i da ćeš zbog tog vražjeg eksperimenta morati napustiti faks i vratiti se mami.
Karta za svemir
No, gledano iz današnje perspektive, taj strah da će zaglibiti u malom mjestu i predavati nešto u kulturnom centru tjerao je Mobyja dalje – da skvotira napuštenu tvornicu, da nauči miksati dvije ploče, da dobije prvi posao kao DJ (i to za 25 eura šest sati rada), da otputuje vlakom u New York i iznajmi stan, da poput čovjeka koji dijeli flyere dijeli svoju mjuzu i dobije kao DJ posao u klubu Mars koji će mu jednom poslužiti kao karta u svemir. I da upozna svoje najdraže svemirce s kojima će se družiti, pjevati, partijati – od Davida Bowieja do Davida Lyncha.
No put do vrtoglavog uspjeha kada se njegov album Play prodao u milijunima primjeraka nije bio lak. Jer trebalo je još nekoliko puta ući na rollercoaster i završiti u očaju, alkoholu, bez svijesti, s punk albumom koji svi mrze, ležeći kao prosjak na ulici. Ma je l’ to Moby, pitaju slučajni prolaznici u hodu kada vide malog čovjeka kako leži na dnu. A mi se ne možemo sjetiti koji bi živući umjetnik takvu bolnu i sramotnu scenu uvrstio u dokumentarac? Kao i onu da je propustio mamin sprovod jer je cijeli dan spavao bez svijesti.
Depra na vrhuncu slave
Bio sam paničar, alkoholičar i ćelavi glazbenik koji nije vjerovao da će njegovu glazbu itko slušati, govori Moby. No isto tako, poput suvremenog Van Gogha – usprkos svima i svemu on nastavlja raditi i stvarati. I otkrivati prirodu. Jer ono što je Van Goghu bio prizor beskraja – polja suncokreta, čempresa i plamtećeg sunca u kojem je pronalazio smisao, to su Mobyju američke prostranosti, velebne zgrade, svemir i njegova EDM glazba.
Malo je glazbenika koji su svojom glazbom tako dobro dočarali fluidnost, bolećivost i želju za plesom na prijelazu tisućljeća kao Moby. Uostalom, kada je snimio svoj prvi singl “Go” u koji je ubacio glazbene sampleove serije Twin Peaks i doživio mali trailer svog planetarnog uspjeha, mnogi su ga dizali u nebesa i govorili da je to intelektualan house, a on jedan od najinventivnijih glazbenika novog tisućljeća.
No što kada mu nitko opet nije rekao da će na vrhuncu slave, kada mu MTV u Barceloni želi uručiti četvrtu ili petu nagradu, a on bude odsjeo na vrhu najljepšeg nebodera s pogledom na Mediteran, a kat dijelio s Bon Jovijem, P. Diddyjem i Madonnom – pasti u najdublji očaj. Jer ako cijeli život nešto ganjaš i to dostigneš, što dalje? Gdje je sada taj vražji smisao i sreća? A pakosni novinari New York Posta jedva čekaju ne samo da popljuju tvoju novu glazbu nego i svečano napišu da je to kraj glazbe.
Kraj glazbe?
Zašto si postao ovisan o slavi, pita mali lik iz crtića Mobyja. Pa ne činiš mi se tako glup? Možda zato jer je slava tako opojna. I nitko ti ne kaže da ti se istovremeno događaju najljepše i najstrašnije stvari, iskreno će Moby. I doista! Izgleda da nema onoga s kim Moby nije razgovarao u ovom dokumentarcu – od Davida Lyncha, prijatelja na kavi, psihijatricom koja vrijedno zapisuje dok je pacijent u komi i lagano zijeva kad prepričava sretne trenutke, nepoznate osobe na telefonu, s lutkicama, s dobrovoljcima u kazališnoj konstelaciji, s crtanim junacima pa čak i s kostimiranom smrću, te konačno sa samim sobom i ogromnom ribom koju ne bi mogao u svojim najmračnijim i najtajanstvenijim filmovima dočarati ni njegov prijatelj David Lynch.
