Bez oslanjanja na Google, ChatGPT ili kakav sličan šalabahter, nabrojite deset velikih umjetnika. Sada to isto, molim vas, ponovite s deset velikih umjetnica. Tišina ili, u najboljem slučaju, zastajkivanje, zar ne? Jedno ide kao po loju, drugo podsjeća na brijanje na suho. Nemojte se obeshrabriti – problem, vrlo vjerojatno, nije u vašem znanju kao ni u talentu umjetnica čija su imena i djela ostala bez zasluženog priznanja. Tko se pamti, a tko se zaboravlja znatno je češće pitanje moći, a ne nadarenosti.
1989. godine na tu su činjenicu jasno ukazale Guerilla Girls upitavši „Moraju li žene biti gole da bi ušle uThe Met?“. Proučavajući zidove jednog od najvažnijih svjetskih muzeja, navedeni je feministički kolektiv došao do poražavajućeg podatka – unutar moderne zbirke Metropolitana, manje od 5 % djela potpisivale su žene, dok je istovremeno čak 85 % izloženih aktova prikazivalo ženska tijela. Žena je, dakle, dobrodošla u muzej; dokle god je naga i bez vlastita glasa.
La Grande Odalisque
S obzirom na to da je navedeni podatak bacio prilično negativno svjetlo na umjetničku scenu, bilo ga je gotovo nemoguće objaviti koristeći se regularnim kanalima. Velike oglašivačke kuće kao i mediji te uprava muzeja ograđivali su se od spomenutoga, stoga su Guerilla Girls pribjegle istinskoj gerilskoj taktici. Uz malo poigravanja riječima i umjetničkim djelima, umjesto billboarda iskoristile su autobuse ukrasivši ih plakatima koji su reproducirali Ingresovu „La Grande Odalisque“ čija je glava zamijenjena glavom gorile, postavljajući pitanje „Do women have to be naked to get into The Met. Museum?“. Poruka je bila jasna i glasna – brojke ne lažu. Verbalni je narativ prilično podložan spinu; čista matematika, s druge strane, ne ostavlja puno prostora slobodnoj interpretaciji.
Guerilla Girls inzistirale su na suočavanju s golim brojkama baš zato što one onemogućuju laku izlaznu strategiju te pokušaje uljepšavanja stvarnosti. Njihov rad, upravo zbog toga, ni danas nije izgubio oštrinu, a četrdeset godina javnoga djelovanja obilježavaju aktualnom izložbom „How to Be a Guerilla Girl“ koja posjetiteljima nudi uvid u njihove arhive, metode rada, izazove s kojima su se susretale te, naravno, sve one umjetnice koje je povijest odlučila preskočiti.
How to Be a Guerilla Girl
Situacija ni danas nije bitno drugačija. Analiza objavljena 2024. godine u The Conversationu ukazuje na to da su žene i dalje sustavno podzastupljene u muzejskim kolekcijama, velikim svjetskim, ali i manjim regionalnim izložbama kao i na tržištu umjetnina. Iako žene danas čine većinu među diplomantima umjetničkih akademija, njihov se broj dramatično smanjuje penjanjem prema vrhu institucionalne piramide. Problem, naravno, nije manjak kvalitete, talenta ili ambicije već duboko ukorijenjeni obrasci vrednovanja koji odlučuju o tome čija se djela otkupljuju i izlažu, a čija ostaju skrivena u privatnim ateljeima i obiteljskim arhivima. Isti se obrazac prepoznaje i izvan umjetnosti. The Guardian je još 2015. godine pisao o fenomenu „Think manager, think man“, potvrđenom nizom socioloških istraživanja.
Think manager, think man
Usprkos ravnopravnosti ‘na papiru’, sam spomen riječi poput „menadžer“, „stručnjak“, „genij“ i slično evocira sliku muškoga lika, neovisno o jeziku kojim se služimo, odnosno o tome je li jezik rodno obojen ili nije. Žensko je ime često zatvaralo vrata radu koji bi, da je bio potpisan muškim, ostvario priznanje kakvo zaslužuje. Štoviše, upravo je opisano postala taktika mnogih umjetnica, prvenstveno književnica, koje su bile primorane osmisliti muški pseudonim kako bi njihova djela ugledala svjetlo dana. Aurora Dupin tako je postala George Sand, Mary Ann Evans prigrlila je ime George Elliot, a sestre Brontë svoja su djela potpisivale s Currer, Ellis i Acton Bell. Alternativa jest bila ostati anonimna – kao što je Virginia Woolf istaknula – kroz veći je dio povijesti potpis „anon.“ upućivao na ženu.
Muški pseudonimi
No problem ne staje na pukoj nevidljivosti, a posebno je simptomatičan način na koji se žene danas „vraćaju“ u muzeje. Istina je da se u posljednje vrijeme organizira sve veći broj tzv. ženskih izložbi, posebice na simbolične datume poput, recimo, Dana žena. Međutim, osim što nisu trajnoga karaktera, a djela umjetnica i dalje iznimno rijetko postaju dijelom stalnoga postava, dolazi do masovnog grupiranja velikog broja djela koje ne povezuje apsolutno ništa osim činjenice da su ih stvorile žene. U tom kontekstu nailazimo na izložbe kao što su „Geniale Frauen“ u Hamburgu (2023.) na kojoj su bila izložena djela umjetnica od 16. do 18. stoljeća, ili pak „Où sont les femmes“ u Lilleu gdje su prezentirani radovi umjetnica od 17. stoljeća do danas.
‘Ženska umjetnost’
Posve različiti, nerijetko oprečni stilovi, razdoblja i umjetničke perspektive prisilno se stapaju u homogenu kategoriju prozvanu „ženska umjetnost“, tek toliko da bi se ispoštovala forma inkluzije. S druge strane, kada su posrijedi umjetnici i njihova djela takvo se što nikada ne događa – ne postoji grupiranje stvaralaštva temeljeno isključivo na tome što ga je izradila muška ruka. Paradoks je očit. Ženske su izložbe istovremeno nužne i duboko problematične. S jedne strane ispravljaju povijesnu nepravdu nanesenu svim velikim umjetnicama čija su djela ostala bez reflektora. S druge, pak, dodatno potvrđuju izdvojenost te kao da poručuju „Ovo je kanon, a ovo je žensko“, čime žene nastavljaju biti tek paralelni rukavac umjetnosti.
Leksikon hrvatskih umjetnica
Osvrnemo li se na domaću scenu, obrazac je gotovo identičan – povremene ‘tematske’ izložbe, iznimno malen broj umjetnica uvrštenih u kanon te literatura koja ih, sudeći po analizama srednjoškolskih udžbenika, navodi tek marginalno. S time na umu, Leksikografski zavod Miroslav Krleža nedavno je pokrenuo projekt pod nazivom „Leksikon hrvatskih umjetnica“, ističući da je povijest uistinu neopravdano izostavljala žene te da je njihov cilj uvrstiti u kanon svaku umjetnicu koja je višestruko dokazala kako je vrijedna te pozicije. Na njihovoj službenoj stranici navedeno je sljedeće:
„Ženama je tijekom povijesti osporavana sposobnost umjetničke kreacije, zbog čega su njihovi opusi marginalizirani, odnosno izostavljani iz kanonskih historiografija i povijesti kulturnih praksi. Kako bi se hrvatski umjetnički i književni kanon unaprijedio i dopunio ženskim prinosom, a i kako bi se stručnjacima i široj javnosti omogućio uvid u recentne rezultate znanstvenih istraživanja u polju revalorizacije ženskih opusa, 2025. godine pokrenut je projekt Leksikon hrvatskih umjetnica s reprezentativnim izborom hrvatskih umjetnica djelatnih u različitim umjetničkim područjima (likovne umjetnosti, književnost, izvedbene umjetnosti, glazba i film), i to od najranijih vremena do danas. U njemu će se prvi put sustavno istražiti, interpretirati i vrednovati dosezi i uloga istaknutih umjetnica u hrvatskom kulturnom prostoru, što će dovesti do neophodne revalorizacije ženskog doprinosa hrvatskoj kulturi, ali i do boljeg poznavanja i razumijevanja hrvatske kulture u cjelini.“
Hoće li projekt zaživjeti, uspješno ostvariti cilj te izbjeći površni pink washing, vrijeme će pokazati. Ipak, već sama činjenica da je opisani projekt pokrenut na institucionalnoj razini otvara prostor istinskoj promjeni u razumijevanju i vrednovanju umjetničkog kanona te u tom smislu neupitno nosi potencijal nadrastanja puke simbolične geste.
I onda? Mora li žena biti gola da bi ušla u muzej? Povijesno gledano, nažalost, da. U današnje vrijeme ne nužno, ukoliko joj je dovoljno biti dijelom kakve ‘ženske’ izložbe, zajedno s ostatkom umjetnica s kojima je ne povezuje gotovo ništa osim roda. Nosi li budućnost promjenu? Moguće, prihvatimo li da dobra namjera ili pak marginalna vidljivost nisu isto što i istinska ravnopravnost te kolektivno napravimo korak ka njoj.




