Jeste li ikada poželjeli biti netko drugi – stabilniji, nježniji, manje ranjivi, otporniji na tugu? Možda ste pomislili kako bi bilo da se rodite s nečijim tuđim mirnim živcima, bez napada panike, s onim magičnim genom zbog kojeg se ljudi bude s osmijehom? A sad zamislite da ta fantazija više nije samo psihološko pitanje, nego biološki izbor. U doba kada genetska tehnologija poput CRISPR-a omogućuje ne samo liječenje nasljednih bolesti već i potencijalno oblikovanje osobnosti, moramo se ozbiljno zapitati – tko ste vi, ako možete birati tko ste?
Bacaj ratnički gen da nemam napade bijesa!
Tehnologije poput CRISPR-Cas9 omogućuju zamjenu, isključivanje ili dodavanje točno određenih dijelova DNK. Trenutačno se koriste za liječenje nasljednih bolesti – poput srpastih stanica krvi – ali vrata su odškrinuta i za druga “poboljšanja” na polju inteligencije, otpornosti na stres pa čak i emocija. Već danas znamo da gen 5-HTTLPR utječe na razinu serotonina – ljudi s “kratkom” verzijom skloni su anksioznosti. A sad zamislite da to možete izbrisati kao lošu fotografiju. Ili umanjiti gen MAOA (zloglasni “ratnički gen”) da ne budete skloni bijesu.
No što se događa kada ta posljednja riječ prestane biti nepromjenjiva? Kada ćemo moći reći: “Ne želim se bojati, ne želim biti ljubomorna, ne želim više ovaj tužni dio sebe.” Hoće li to biti osobni razvoj nove ere – ili njezin kraj? Jedan od najpoznatijih genetičara osobnosti, Robert Plomin, tvrdi da su razlike u osobnosti između ljudi gotovo 50% određene genetski. To ne znači da nemate kontrolu, već da dirigirate nečemu što već postoji – da ne krećete od praznog platna, već od skladbe koju ste naslijedili.
“DNK nije vaš manifest. Ona je vaša partitura – ali vi ste dirigent”, piše neuroznanstvenik Robert Sapolsky. Ali što ako netko ponudi da tu partituru presložite? Da uklonite disonance, pojednostavite taktove, napravite savršenu melodiju – bez pogrešnih tonova?
Aplikacije koje predviđaju hoćemo li kliknuti
Zvuči distopijski? Već sada start-upovi u Silicijskoj dolini testiraju aplikacije koje preko genetske kompatibilnosti predviđaju hoćete li “kemijski kliknuti” s nekim. S druge strane, bioetičarka Julian Savulescu s Oxforda smatra da ćemo “u budućnosti imati moralnu obvezu poboljšavati emocionalne i kognitivne kapacitete svoje djece – ako imamo tehnologiju koja to može sigurno učiniti.” Ideja je da smo dužni pružiti im “najbolju verziju sebe”. No tko odlučuje što je “najbolja verzija”? I kamo odlazi nepredvidivo, kaotično, divlje u nama?
“Neke stvari koje želiš promijeniti na sebi možda su upravo one koje te čine živim.”
– dr. Gabor Maté
Genetski nemir i osobnost iz kataloga
Jer što ako uklonimo baš onu osobinu koja nas čini najviše živima? Što ako isključimo tugu – ali s njom i dubinu? Što ako se riješimo srama – ali i samosvijesti? Emocije koje pokušavamo izbrisati nisu greške – one su naš drevni kod preživljavanja.
Strah nas je spasio. Osjećaj srama nas je naučio odnosima. Melankolija nas je dovela do poezije.
Možda je najveća zabluda modernog doba ideja da se osobni razvoj nalazi u stalnom usavršavanju. Da se “napredovati” znači micati sve što nas boli. Ali možda je upravo ta bol, taj genetski nemir, ono što vas oblikuje u jedinstvenog vas.Tko ste vi, ako možete birati da ne budete vi? Hoće li postojati nešto autentično u svijetu gdje se karakteri uređuju kao filteri na fotografiji?
U ovom trenutku još uvijek ne možete naručiti osobnost iz kataloga. Ali dan kad to bude moguće, možda ćete se morati suočiti s najozbiljnijim pitanjem u životu: hoćete li ostati svoji – čak i ako imate izbor biti bolji? Možda je prava hrabrost, u budućnosti punoj opcija baš ta da ne mijenjemo niti najmanju stvar.
Naslovni vizual: Unsplash+
